Dvije godine tišine: Priča o majci i kćeri koje su izgubile jedna drugu
“Neću više dolaziti, mama. Ne razumiješ me i ne želiš me razumjeti!” Odjekivale su mi te riječi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu čaja. Prošlo je točno dvije godine otkako je Ana otišla, zalupila vratima i nestala iz mog života. Niti poziva, niti poruke, niti čestitke za rođendan. Samo tišina, gusta i teška, koja mi svaku večer sjeda na prsa.
Moja susjeda Jasmina često navrati na čaj. Donese kolače iz pekare, sjednemo u moju malu kuhinju i pričamo o svemu i svačemu – o vremenu, o susjedima, o putovanjima. Nikad ne spominjem Anu. Jasmina zna da imam kćer, ali nikada nije pitala zašto je ne viđa. Možda osjeća da je to rana koja još krvari.
Ali prošli tjedan, kad me zatekla kako brišem suze dok sam gledala stare fotografije, nije mogla više šutjeti. “Ljubice, što se dogodilo između tebe i Ane?”
Duboko sam udahnula. “Ne znam, Jasmina. Ili možda znam, ali ne želim priznati sebi. Sve je počelo kad je Ana odlučila ostaviti posao u Zagrebu i preseliti se u Rijeku zbog onog njenog Damira. Nisam ga voljela – bio mi je previše slobodan, previše buntovan. Rekla sam joj to, možda previše puta. Govorila sam joj da griješi, da će požaliti. Ona mi je tada rekla da joj ne vjerujem, da je ne podržavam kao majka. I otišla je.”
Jasmina me gledala sa suosjećanjem. “Jesi li joj pokušala pisati?”
“Jesam. Pisala sam joj pisma, slala poruke za Božić, za Uskrs… Ništa. Kao da sam umrla za nju.”
Noći su najteže. Ležim budna i vrtim po glavi svaki razgovor koji smo imale zadnjih godina. Sjećam se kako sam joj govorila: “Ana, život nije bajka! Moraš biti odgovorna!” Sjećam se kako je plakala kad sam joj rekla da Damir nije za nju. Možda sam trebala šutjeti? Možda sam trebala samo zagrliti svoju kćer i reći joj da je volim, bez obzira na sve.
Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, začula sam poznati glas iz dvorišta. Bio je to Ivan, moj bivši zet – Anin otac. Nismo razgovarali godinama otkako smo se rastali. “Ljubice! Kako si?”
Nisam znala što reći. “Dobro sam… A ti?”
“Čuo sam da se Ana ne javlja… Znaš, ona je uvijek bila tvrdoglava na tebe. Ali voli te, siguran sam u to. Samo… možda joj treba vremena.” Pogledao me s tugom u očima.
“Ivan, misliš li da sam ja kriva?”
Slegnuo je ramenima. “Oboje smo griješili. Ti si bila stroga, ja previše popustljiv. Ali sad nije važno tko je kriv – važno je da joj pokažeš da ti nedostaje.”
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i napisala još jedno pismo Ani:
“Draga moja Ana,
Znam da si ljuta na mene i možda misliš da te ne razumijem. Možda sam stvarno bila previše stroga i kritična prema tvojim izborima. Ali znaj da te volim više od svega na svijetu. Nedostaješ mi svakoga dana. Ako ikada poželiš razgovarati, vrata su ti uvijek otvorena.
Tvoja mama”
Pismo sam ostavila na stolu nekoliko dana prije nego što sam ga napokon poslala poštom. Svaki dan sam provjeravala sandučić, nadala se odgovoru koji nije dolazio.
Jednog popodneva Jasmina me pozvala na kavu kod nje. Sjela sam u njen mali dnevni boravak pun cvijeća i obiteljskih fotografija.
“Znaš, Ljubice,” rekla je tiho, “moja sestra nije razgovarala s mamom deset godina zbog gluposti oko nasljedstva. Pomirile su se tek kad je mama bila na samrti. Nemoj čekati toliko dugo. Idi u Rijeku, potraži Anu.”
Srce mi je tuklo kao ludo cijelu noć nakon tog razgovora. Mogu li skupiti hrabrosti? Što ako me odbije? Što ako mi nikad ne oprosti?
Tjedan dana kasnije sjela sam u autobus za Rijeku s malim koferom i buketom njenih omiljenih bijelih ljiljana. Stajala sam pred vratima njenog stana sat vremena prije nego što sam skupila snagu pokucati.
Vrata je otvorio Damir. Pogledao me iznenađeno.
“Dobar dan… Ljubica?”
“Dobar dan, Damire… Je li Ana doma?”
Damir je zastao pa rekao: “Ana… nije dobro zadnje vrijeme. Ima puno posla i… često plače zbog vas.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Mogu li je vidjeti? Samo na trenutak?”
Damir me pustio unutra. Ana je sjedila za stolom, blijeda i umorna.
Kad me ugledala, oči su joj se napunile suzama.
“Mama… što radiš ovdje?”
“Došla sam ti reći da mi nedostaješ… I da mi je žao za sve što sam rekla i učinila… Nisam znala bolje.” Glas mi je drhtao.
Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa ustala i zagrlila me kao kad je bila mala djevojčica.
Plakale smo obje dugo, bez riječi.
Nakon tog susreta ništa više nije bilo isto – ali barem smo ponovno počele razgovarati.
Sada sjedim sama u svojoj kuhinji i razmišljam: Koliko puta roditelji iz straha ili brige povrijede svoju djecu? I koliko puta djeca ne shvate koliko roditeljima znače? Možemo li ikada naučiti oprostiti jedni drugima prije nego što bude prekasno?