Dvije godine kasnije: Udaja za razvedenog i suočavanje s našom prekretnicom
“Ne mogu vjerovati da se ovo događa,” rekla sam, gledajući Marka dok je sjedio preko puta mene za kuhinjskim stolom. Njegove oči, obično tople i pune razumijevanja, sada su bile hladne i udaljene. “Mia dolazi živjeti s nama, i to je konačna odluka,” odgovorio je, njegov glas odjekujući poput presude.
Bila sam u šoku. Kada smo se vjenčali prije dvije godine, znala sam da Mark ima kćer iz prvog braka. Mia je bila draga djevojka, ali nikada nisam mislila da će živjeti s nama. Naš mali stan u Zagrebu jedva je bio dovoljan za nas dvoje, a sada će nas biti troje.
“Ali Marko, gdje će ona spavati? Nemamo ni dovoljno prostora za sve naše stvari,” pokušala sam argumentirati, nadajući se da će razumjeti.
“Naći ćemo način,” rekao je kratko, kao da je sve već odlučeno.
Osjećala sam se kao da mi se tlo izmiče pod nogama. Naša veza već je bila na klimavim nogama zbog njegovog posla koji ga je često držao izvan kuće i mojih dugih radnih sati u bolnici. Sada će dolazak njegove kćeri dodatno opteretiti našu svakodnevicu.
“Zar ne vidiš koliko će ovo biti teško za nas?” upitala sam ga očajnički.
“Ona je moja kći, Ana. Ne mogu joj reći ne,” odgovorio je, a u njegovom glasu osjetila sam mješavinu krivnje i odlučnosti.
Sjećam se dana kada smo se upoznali. Bio je to sunčan dan u parku Maksimir. Marko je bio šarmantan, s osmijehom koji je mogao osvijetliti cijelu sobu. Njegova prošlost nije me plašila; naprotiv, činila ga je zanimljivijim. No, sada sam se pitala jesam li bila previše naivna.
“Što ćemo s našim planovima?” upitala sam ga, misleći na putovanje koje smo planirali već mjesecima.
“Morat ćemo ih odgoditi,” rekao je bez oklijevanja.
Osjetila sam kako mi srce tone. Naši planovi uvijek su bili na čekanju zbog nečega ili nekoga drugog. Počela sam se pitati hoće li ikada doći vrijeme kada ćemo mi biti prioritet.
Te noći ležala sam budna u krevetu, slušajući kako Marko tiho hrče pored mene. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno i o tome kako smo došli do ove točke. Jesam li bila sebična što sam željela malo prostora samo za nas dvoje? Ili sam jednostavno bila realna?
Sljedećih nekoliko tjedana prošlo je u magli priprema za Mijin dolazak. Marko je bio uzbuđen, a ja sam se trudila biti podrška, iako sam se osjećala kao da gubim tlo pod nogama. Kada je Mia konačno stigla, donijela je sa sobom mladenačku energiju koja je ispunila naš stan. No, s njom su došli i novi izazovi.
“Ana, gdje su moje knjige?” upitala me jednog jutra dok smo se spremale za posao i fakultet.
“Mislim da su u kutiji u hodniku,” odgovorila sam, pokušavajući zadržati miran ton.
Ali unutra sam bila na rubu. Naš mali stan sada je bio pretrpan stvarima koje nisu bile moje. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok smo Marko i ja sjedili na kauču nakon dugog dana, nisam više mogla izdržati.
“Marko, moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Pogledao me s izrazom lica koji je govorio da zna što slijedi.
“Znam da nije lako,” rekao je prije nego što sam uspjela nastaviti.
“Nije lako? Osjećam se kao da gubim sebe u svemu ovome,” priznala sam.
“Ana, volim te. Ali Mia treba mjesto gdje će se osjećati sigurno,” rekao je, a ja sam znala da govori istinu.
Tada sam shvatila da ovo nije samo pitanje prostora ili planova koji su odgođeni. Ovo je bilo pitanje ljubavi i kompromisa. Jesam li spremna žrtvovati dio sebe za obitelj koju smo pokušavali stvoriti?
Te noći dugo sam razmišljala o svemu što smo prošli zajedno. O ljubavi koja nas je spojila i o izazovima koji su nas testirali. Možda nikada neću imati sve što želim, ali možda to nije ni važno.
Pitanje koje me mučilo bilo je jednostavno: Jesam li spremna prihvatiti ovu novu stvarnost i pronaći sreću u njoj? Ili ću dopustiti da me strah od promjene uništi ono što imamo?