Dvaput slomljeno srce: Kako sam mogla vjerovati vlastitoj majci?

“Ne mogu vjerovati da si to opet napravila, mama!” vrištala sam kroz suze, držeći se za rub kuhinjskog stola kao da će mi on spasiti život. Majka je stajala nasuprot mene, blijeda, s rukama koje su se tresle dok je pokušavala pronaći riječi. “Nisam htjela… Dijana, kunem ti se, nisam htjela…” Njene riječi su mi odzvanjale u glavi, ali nisam ih mogla čuti. Sve što sam osjećala bila je praznina, ona ista praznina koja me progutala prije osam mjeseci kad sam izgubila Leona, a sada i Saru. Oboje pod njezinom skrbi. Oboje dok sam ja pokušavala raditi, graditi život, vjerovati da je moja majka dovoljno odgovorna da čuva moju djecu.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Bio je petak, kiša je padala cijelu noć, a ja sam žurila s posla jer sam osjećala nemir u prsima. Kad sam stigla kući, zatekla sam policiju i hitnu pomoć ispred zgrade. Srce mi je stalo. Utrčala sam u stan, a majka je sjedila na podu, grleći Sarinu dekicu, lice joj je bilo mokro od suza. “Nisam znala… Samo sam na trenutak otišla po vodu…” ponavljala je. Sara je bila u dječjem krevetiću, nepomična. Liječnici su rekli da je bilo prekasno. Rekli su da je progutala mali predmet, nešto što je ostalo na podu. Majka je trebala paziti. Trebala je biti tu. Ali nije bila. Kao ni prošli put, kad je Leon pao niz stepenice dok je ona razgovarala na telefon s tetkom iz Mostara.

Nakon Leonove smrti, svi su govorili da je to nesretan slučaj. “Djeca su brza, znaš kako je to,” tješila me susjeda Ivanka. “Tvoja mama je dobra žena, Dijana, nemoj joj zamjeriti.” Ali nešto u meni nije dalo mira. Počela sam primjećivati sitnice – kako je majka često zaboravljala gdje je ostavila ključeve, kako je znala zaspati pred televizorom dok su djeca bila budna. Ali nisam htjela vjerovati da bi mogla biti nemarna. Bila je moja majka. Ona koja me podizala sama, nakon što je otac otišao s drugom ženom u Split. Ona koja je radila tri posla da bih ja mogla studirati u Zagrebu. Kako bih mogla sumnjati u nju?

Ali sada, kad sam izgubila i Saru, više nije bilo opravdanja. Policija je pokrenula istragu. Socijalna služba je dolazila svaki dan, postavljali su pitanja, gledali me kao da sam i ja kriva. “Zašto ste joj opet povjerili dijete nakon prve tragedije?” pitala me socijalna radnica Mirela, hladnim glasom. Nisam imala odgovor. Kako objasniti to povjerenje, tu potrebu da vjerujem da je sve bila samo nesreća?

Majka je šutjela. Nije plakala, nije se branila. Samo je sjedila u svojoj sobi, gledala kroz prozor i šaptala Sarino ime. Ponekad bih je čula kako razgovara sama sa sobom, kao da pokušava uvjeriti samu sebe da nije kriva. Ali ja sam znala. Znala sam da je njezina nepažnja uništila moj život. Ipak, dio mene je još uvijek želio da je sve to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi i čuti Sarin smijeh iz dnevne sobe.

Svi su se okrenuli protiv nas. Brat Ivan nije dolazio više u posjetu. “Ne mogu gledati mamu takvu, a ni tebe, Dijana. Sve ste uništile,” rekao mi je u poruci. Tetka Sanja iz Sarajeva je zvala, plakala na telefon, molila me da povučem prijavu protiv majke. “Ona je tvoja majka, Dijana! Kako možeš?” Ali ja nisam mogla drugačije. Djeca su mi umrla. Moja djeca. I nitko nije mogao razumjeti tu prazninu osim mene.

Sudski proces je bio najgore što sam ikad doživjela. Sjedila sam na klupi, gledala majku kako sjedi pred sucem, blijeda, slomljena. Odvjetnik joj je pokušavao pomoći, govorio o njezinoj depresiji, o stresu, o tome kako je bila sama i preopterećena. Ja sam samo šutjela. Nisam mogla izgovoriti ni riječ. Kad me sudac pitao želim li nešto reći, samo sam slegnula ramenima. Što bih mogla reći? Da sam joj vjerovala? Da sam joj povjerila ono najvrjednije što sam imala, a ona je to izgubila?

Nakon suđenja, vratila sam se u prazan stan. Svaka igračka, svaka Sarina haljinica, svaki Leonov crtež na frižideru – sve me podsjećalo na ono što sam izgubila. Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušala kišu kako udara po prozoru i pitala se gdje sam pogriješila. Je li to bila moja krivnja? Jesam li trebala vidjeti znakove? Jesam li trebala biti jača, pametnija, manje naivna?

Majka je završila na psihijatriji. Liječnici su rekli da je u šoku, da ne može prihvatiti što se dogodilo. Ponekad bih je posjetila, ali nismo razgovarale. Samo bismo sjedile u tišini, svaka izgubljena u svom svijetu boli. Jednom mi je rekla: “Dijana, oprosti mi. Nisam znala da sam tako slaba. Nisam znala da ću ti uzeti sve.” Nisam joj znala odgovoriti. Samo sam plakala.

Ljudi u kvartu su šaptali iza leđa. “To je ona što je izgubila dvoje djece,” govorili su. Nitko nije znao cijelu priču. Nitko nije znao koliko sam puta molila Boga da mi vrati djecu, koliko sam puta sanjala da ih držim u naručju. Nitko nije znao koliko sam puta poželjela nestati, samo da ne osjećam više tu bol.

Sada, mjesecima kasnije, još uvijek ne znam hoću li ikada oprostiti sebi. Ne znam hoću li ikada oprostiti majci. Možda je to sudbina naše obitelji – da uvijek nosimo teret tuđih pogrešaka, da uvijek vjerujemo onima koji nas najviše mogu povrijediti. Možda je to cijena ljubavi. Ili možda samo cijena naivnosti.

Ponekad se pitam – da sam bila hrabrija, da sam poslušala onaj unutarnji glas, bi li Leon i Sara danas bili živi? Bi li moja majka bila ona stara, snažna žena koju sam obožavala? Ili smo svi mi samo žrtve vlastitih iluzija i obiteljskih tajni koje nas na kraju unište? Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako se živi s dvaput slomljenim srcem?