Dva svijeta, jedno dijete: Bitka za Anu
“Nećeš mi uzeti unuče!” vrisnula je moja majka, Zora, dok je stajala na pragu našeg stana u Sarajevu, stežući torbu kao da u njoj nosi cijeli svoj život. S druge strane sobe, moja svekrva Marija, hladno je promatrala scenu, držeći Anu za ruku. Ana je imala samo šest godina, ali njezine oči su već znale prepoznati napetost koju odrasli ne znaju sakriti.
“Zora, molim te, ne pravimo scenu pred djetetom,” pokušala sam smiriti situaciju, ali moj glas je drhtao. U meni se lomila oluja – osjećaj dužnosti prema majci koja me odgojila sama, i odgovornost prema vlastitoj kćeri koju sam željela zaštititi od svega što nisam mogla izbjeći u svom djetinjstvu.
Sve je počelo kad sam se udala za Ivana. On je bio iz Splita, ja iz Sarajeva. Naša ljubav je preživjela granice, ratne priče naših roditelja i različite običaje. Ali ono što nisam mogla predvidjeti bila je borba između dviju žena koje su obje tvrdile da znaju što je najbolje za Anu.
Zora je bila tipična bosanska majka – glasna, emotivna, uvijek spremna žrtvovati sve za svoju obitelj. Marija, s druge strane, bila je hladna Dalmatinka, s britkim jezikom i strogim pravilima. Svaka je imala svoju viziju kako treba odgajati dijete.
“Ana mora naučiti poštovati starije! Kod mene se zna red!” vikala bi Marija dok bi Ana sjedila za stolom, pokušavajući pojesti juhu koju nije voljela.
“Pusti dijete da bude dijete! Neka jede kad je gladna!” uzvraćala bi Zora, gurajući joj u ruke čokoladu.
Ivan bi često nestajao iz tih scena pod izlikom posla ili nogometa s prijateljima. Ostajala sam sama između dvije vatre, osjećajući kako mi srce puca svaki put kad bi Ana pogledala u mene tražeći spas.
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga gdje će Ana provesti vikend, Ana mi je tiho rekla: “Mama, mogu li ja biti kod kuće sama? Ne želim više birati između baka.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Shvatila sam da sam dopustila da naše obiteljske borbe postanu njezina svakodnevica. Počela sam promatrati sve što se događa oko mene drugim očima – svaki put kad bi Zora pričala Ani o tome kako su Dalmatinci hladni i sebični, ili kad bi Marija komentirala kako su Bosanci razmaženi i neodgojeni.
Jednog popodneva, dok smo Ana i ja crtale za kuhinjskim stolom, zazvonio je telefon. Bila je to Zora.
“Klara, znaš li ti što Marija priča po susjedstvu? Da ja kvarim tvoje dijete! Da sam ja kriva što Ana ne zna reći ‘hvala’!”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu od bijesa i nemoći. “Mama, molim te… Dosta mi je vaših prepirki. Ana vas voli obje, ali vi joj ne dopuštate da to pokaže.”
S druge strane tišina. Prvi put nije imala odgovor.
Navečer sam sjela s Ivanom. “Ne mogu više ovako. Ili ćemo postaviti granice ili ćemo izgubiti Anu. Ona već sada pati zbog nas.”
Ivan je šutio dugo, a onda rekao: “Znaš da će biti teško. Ali imaš pravo. Moramo nešto promijeniti.”
Sljedeće subote pozvala sam obje bake na razgovor. Sjele smo za isti stol – Zora s rukama prekriženim na prsima, Marija s podignutom obrvom.
“Dosta više!” rekla sam glasno prije nego što su uspjele išta reći. “Ovo nije natjecanje tko više voli Anu. Vaše svađe joj samo nanose bol. Ako ne možete poštovati jedna drugu zbog mene ili Ivana, onda to učinite zbog nje.”
Zora je počela plakati. “Ja samo želim najbolje za nju…”
Marija je šutjela, ali prvi put nije imala spreman odgovor.
“Od sada vrijede nova pravila,” nastavila sam odlučno. “Nema više ogovaranja jedna o drugoj pred Anom. Nema više natjecanja tko će joj kupiti bolji poklon ili dati više slatkiša. Ako to ne možete poštovati, vidjet ćete Anu samo u našem prisustvu.”
Nakon tog razgovora ništa nije bilo isto. Zora se povukla na neko vrijeme, uvrijeđena i povrijeđena. Marija je dolazila rjeđe i bila tiša nego prije. Ana je počela ponovno spavati mirno noću.
Ali rana je ostala – u meni i u Ani. Ponekad me pogleda onim ozbiljnim očima i pita: “Mama, hoće li se bake ikada prestati svađati?”
Ne znam odgovor na to pitanje. Znam samo da sam morala birati između dvije žene koje volim i svoje kćeri koju volim najviše na svijetu.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi između dvije vatre? Koliko djece raste s osjećajem krivnje jer ne može zadovoljiti tuđe potrebe? Možemo li ikada naučiti voljeti bez da povrijedimo one koje najviše volimo?