Dug moje majke, moj križ: Priča o naslijeđu koje nisam birala
“Opet ti zvoni telefon, Ivana!” viknula je moja sestra Ana iz kuhinje, dok sam ja sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka i znojnog čela. Zvonjava je bila uporna, poznat broj – opet banka. “Ne javljaj se, molim te!” prošaptala je Ana, ali ja sam znala da ne mogu pobjeći. Nisam ja napravila te dugove, ali svaki poziv bio je podsjetnik da ih ipak moram vraćati.
Moja majka, Marija, bila je žena velikog srca i još većih snova. Sanjala je o vlastitom kafiću u Sarajevu, mjestu gdje će ljudi dolaziti na kafu i razgovor. Ali snovi su skupi, a ona nije znala stati kad je trebalo. Krediti, pozajmice od rodbine, kartice – sve je to nestalo u nekoliko godina loših odluka. Kad je kafić propao, ostali su samo dugovi i sramota.
“Ivana, ti si najstarija. Moraš pomoći mami,” govorila mi je teta Jasmina kad bi došla na kafu. “Nije ona to htjela. Znaš kakva je bila situacija poslije rata… Svi smo pokušavali preživjeti.”
Ali ja sam imala samo 16 godina kad su počeli dolaziti prvi opomene. Sjećam se kako sam gledala majku kako plače za stolom, a ja nisam znala što da kažem. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina – otišao je u Njemačku i nikad se nije javio. Ostale smo same: mama, Ana i ja.
Godinama sam radila sve što sam mogla – konobarila sam po ljetnim terasama u Makarskoj, čistila apartmane kod tetke u Mostaru, prodavala kifle na pijaci u Zagrebu. Svaki zarađeni dinar išao je na ratu kredita ili na kamate koje su rasle brže od mojih snova.
Ana mi je često zamjerala što sam toliko vezana za majku. “Zašto uvijek ti? Zašto ne možeš misliti na sebe?” pitala bi me dok bi prala suđe. “Zato što nemam izbora!” viknula bih, ali istina je bila da sam se bojala što će biti s nama ako ja odustanem.
Jedne večeri, dok smo sjedile u polumraku naše male sobe u Novom Zagrebu, Ana mi je tiho rekla: “Ivana, ja idem u Njemačku. Ne mogu više ovako. Želim svoj život.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Bila sam ljuta i ljubomorna, ali i ponosna na nju što ima hrabrosti otići. “A mama?” pitala sam.
“Ti si uvijek bila jača od mene,” odgovorila je i zagrlila me. Sutradan je otišla.
Ostala sam sama s majkom koja je svakim danom bila sve tiša i slabija. Dugovi su rasli, a ja sam osjećala da nestajem. Ponekad bih noću plakala u jastuk, pitajući se gdje sam nestala ja – Ivana koja voli crtati, koja sanja o putovanjima i slobodi.
Jednog dana došla je opomena za ovrhu na stan. Sjela sam za stol s majkom i rekla: “Mama, više ne mogu. Ne mogu više živjeti tvoj život.”
Pogledala me kroz suze: “Znam, dijete moje… Nisam htjela da ti ovo ostavim. Samo sam htjela bolje za nas.”
“Ali nisi pitala mene što želim!” povikala sam prvi put u životu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam propustila zbog tuđih odluka. O prijateljicama koje su studirale, putovale, zaljubljivale se bez straha od poštara na vratima.
Sljedećeg jutra otišla sam u banku i dogovorila reprogram duga – na svoje ime. Zatvorila sam oči dok sam potpisivala papire; osjećala sam se kao da potpisujem vlastitu presudu.
Ali nešto se promijenilo u meni. Počela sam crtati opet – prvo krišom, onda javno na društvenim mrežama. Ljudi su počeli naručivati portrete svojih obitelji, pasa, starih kuća iz djetinjstva.
Majka me gledala s ponosom i tugom: “Možda ćeš ti uspjeti ono što ja nisam mogla…”
Dugovi nisu nestali preko noći, ali prvi put osjećam da živim svoj život. Ana mi šalje slike iz Berlina; piše da joj nedostajem i da joj je žao što me ostavila samu.
Ponekad se pitam: Jesam li loša kćerka jer želim biti slobodna? Gdje završava odanost prema obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću?
Možda nema pravog odgovora – ali znam da više ne želim živjeti u tuđoj sjeni.
Što vi mislite – jesmo li dužni nositi tuđe terete cijeli život ili imamo pravo reći “dosta”? Koliko daleko ide vaša odanost obitelji?