Dosta mi je muževe sestre: Svaki vikend je kod nas, a ja više ne mogu

“Opet dolazi? Zar ne može jedan vikend ostati kod kuće?” – šapnula sam sebi dok sam gledala kroz prozor, vidjevši Sanjin auto kako se parkira ispred naše zgrade. Damir je sjedio za stolom, listao novine, kao da ne primjećuje moju nervozu. “Ivana, molim te, nemoj opet praviti problem. To je samo Sanja, znaš da joj je teško sama biti vikendom,” rekao je tiho, ali već sam znala da će me opet ostaviti samu u toj borbi.

Sanja je njegova mlađa sestra, razvedena već tri godine. Od tada svaki vikend provodi kod nas. Prvih nekoliko mjeseci sam imala razumijevanja – ipak je prošla kroz težak razvod, a roditelji su nam umrli prije nekoliko godina. Ali sada… sada mi je dosta. Svaki petak navečer dolazi s torbom punom stvari, zauzima dnevni boravak, gleda serije do kasno u noć, a subotom mi preuređuje kuhinju jer “tako je praktičnije”. Nedjeljom pravi palačinke i ostavlja nered koji ja moram čistiti.

“Ivana, gdje ti stoji šećer? Opet si ga premjestila!” – vikala je iz kuhinje dok sam pokušavala popiti kavu u miru. “Nisam ga premjestila, Sanja. Ti si ga zadnji put stavila u ladicu s priborom za jelo,” odgovorila sam umorno. Damir je samo slegnuo ramenima i otišao na balkon zapaliti cigaretu.

Nekad sam se osjećala kao gost u vlastitoj kući. Moja djeca, Luka i Ana, navikla su na tetinu prisutnost, ali i oni su počeli primjećivati napetost. “Mama, zašto si uvijek ljuta kad teta Sanja dođe?” pitala me Ana jedne subote dok sam skupljala njene igračke s poda. “Nisam ljuta, samo… umorna sam,” slagala sam, jer nisam imala snage objasniti joj koliko me boli što moj muž uvijek bira sestru umjesto mene.

Jednog vikenda sve je eskaliralo. Bila je subota navečer, a Damir i Sanja su igrali šah u dnevnom boravku. Ja sam pokušavala gledati film u spavaćoj sobi, ali nisam mogla prestati razmišljati o tome kako se osjećam nevidljivo. U jednom trenutku čula sam kako Sanja govori: “Damire, znaš da ti Ivana nikad nije znala skuhati dobru kavu kao mama?”

To me pogodilo ravno u srce. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Ušla sam u dnevni boravak i rekla: “Dosta! Ne mogu više ovako! Ovo nije više moj dom! Svaki vikend osjećam se kao strankinja ovdje!” Damir me pogledao iznenađeno, a Sanja je prevrnula očima: “Opet ti tvoji napadi… Možda bi trebala malo više raditi na sebi nego na meni.” Nisam mogla vjerovati što čujem.

Te noći nisam spavala. Damir je došao kasno u sobu i tiho legao kraj mene. “Ivana, molim te, shvati da joj treba pomoć. Nema nikoga osim nas.” Okrenula sam mu leđa i šaptom rekla: “A što je sa mnom? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar ja ne zaslužujem mir?”

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njom. Sjela sam za stol dok je pravila kavu. “Sanja, moramo razgovarati. Znam da ti je teško i ne želim biti loša osoba, ali meni treba prostor. Treba mi moj vikend s mužem i djecom. Ne mogu više ovako.” Pogledala me iznenađeno, a zatim spustila pogled. “Znaš… osjećam se sama kad sam kod kuće. Ovdje barem imam osjećaj da pripadam negdje.”

U tom trenutku shvatila sam da ni ona nije sretnija od mene. Ali to nije rješenje – ne može jedna obitelj biti žrtva tuđe usamljenosti. “Sanja, možemo ti pomoći na drugi način. Možda da zajedno pronađemo neki hobi ili društvo? Ali moraš nam dati prostora.”

Damir je bio ljut kad je čuo za naš razgovor. “Zašto si joj to rekla? Sad će misliti da nije dobrodošla!” Viknuo je na mene prvi put nakon mnogo godina braka. Djeca su se sakrila u svoje sobe od straha.

Nekoliko dana nismo razgovarali. Sanja nije dolazila taj vikend. Kuća je bila tiha, ali osjećala sam krivnju i olakšanje istovremeno. Djeca su me pitala gdje je teta Sanja, a Damir me gledao kao stranca.

Nakon tjedan dana Sanja me nazvala: “Ivana… hvala ti što si bila iskrena. Prijavila sam se na radionicu keramike i upoznala neke žene iz kvarta. Bit će mi čudno bez vas ovaj vikend, ali mislim da mi treba promjena.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.

Damir mi se polako počeo vraćati – shvatio je koliko mi znači naš mir i zajedničko vrijeme. Nije bilo lako postaviti granice, ali sada znam da bez njih nema sreće ni za koga od nas.

Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična ili hrabra što sam rekla istinu? Koliko dugo treba trpjeti zbog tuđe boli prije nego što zaštitimo svoju sreću?