Došli smo slaviti, a ti ne otvaraš vrata!
“Ivana! Jesi li ti normalna? Mi smo došli slaviti, a ti ne otvaraš vrata!” glas moje svekrve Ljiljane odjekivao je kroz drvena vrata našeg stana u Novom Zagrebu. Stajala sam na drugoj strani, ruku stisnutih u šake, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam prema Marku, mom mužu, koji je sjedio na kauču i zurio u pod, kao da ga se sve to ne tiče.
“Ivana, otvori… znaš da će biti još gore ako ih ne pustiš unutra,” šapnuo je, ali nije ustao. Suze su mi navrle na oči. Nisam više mogla. Ovo je bio treći put ovaj mjesec da su Ljiljana i svekar Dragan došli nenajavljeno, s vrećicama punim kolača i rakije, očekujući da ih dočekam s osmijehom i punim stolom.
Prije samo nekoliko godina, kad smo se Marko i ja vjenčali, bila sam sretna što imam porodicu koja drži do običaja. Ali sada… sada sam osjećala da sam postala sluškinja u vlastitom domu. Svaki praznik, svaki imendan, svaki rođendan – sve se pretvaralo u maraton kuhanja, čišćenja i glumljenja sreće.
“Ivana! Ako ne otvoriš odmah, reći ću tvojim roditeljima kako se ponašaš!” nastavila je Ljiljana. Zastala sam. Moji roditelji su uvijek govorili da žena treba biti domaćica, ali nisu znali koliko me to guši. Nisam više imala snage.
Otvorila sam vrata. Ljiljana je ušla prva, s osmijehom koji je više ličio na prijetnju nego na radost. Dragan je odmah krenuo prema frižideru.
“Šta ima za jesti? Nadam se da nisi opet pravila onu tvoju bljutavu supu,” dobacio je kroz smijeh.
Marko je ustao i pokušao zagrliti majku, ali ona ga je odgurnula. “Pusti me, sine, moram vidjeti šta je Ivana spremila!”
U kuhinji sam pokušavala sakriti suze dok sam rezala kruh. Moja kćerka Lana povukla me za rukav: “Mama, zašto si tužna?”
Nisam znala šta da joj kažem. Kako objasniti djetetu da te ljudi koje voliš mogu povrijediti najviše?
Nakon ručka, dok su svi sjedili u dnevnoj sobi i gledali televiziju, Ljiljana je počela:
“Ivana, znaš li ti kako je meni bilo kad sam bila mlada? Moj muž je radio po cijele dane, a ja sam sama spremala za deset ljudi! Nikad se nisam žalila! Danas žene samo kukaju!”
Pogledala sam Marka, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Možda bi trebala naučiti nešto od mene,” nastavila je Ljiljana. “Nije lako biti dobra snaha.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ljiljana, ja radim svaki dan. Dolazite nenajavljeno, a ja nemam vremena ni za sebe ni za Lanu…”
“Nemoj mi ti pričati o poslu! Ja sam radila u tvornici 30 godina! I opet sam bila bolja domaćica nego ti!”
Dragan se nasmijao: “Žene danas misle da su nešto posebno čim imaju diplomu. A ne znaju ni pitu razviti kako treba!”
Lana se privila uz mene. “Mama, možemo li ići van?”
“Ne može sad!” viknuo je Dragan. “Sad se slavi!”
Te večeri, kad su napokon otišli, sjela sam na pod kuhinje i plakala. Marko je došao do mene.
“Ivana… znaš da oni to ne misle loše. Samo žele biti dio našeg života.”
“A moj život? Moje granice? Zar ja nisam važna?”
Nije odgovorio.
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Na poslu sam bila odsutna, zaboravljala zadatke. Kolegica Mirela me povukla sa strane:
“Ivana, šta ti je? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.”
Ispričala sam joj sve.
“Znaš šta bih ja uradila? Ne bih im više otvarala vrata dok se ne najave. Tvoj dom – tvoja pravila!”
Ali kod nas to nije tako lako. U Bosni i Hrvatskoj porodica je svetinja. Ako kažeš nešto protiv svekrve – odmah si loša žena.
Sljedeći praznik bio je Uskrs. Večer prije nisam mogla zaspati od nervoze. Ujutro sam ustala ranije i sjela za stol s papirom i olovkom. Napisala sam pismo Ljiljani:
“Draga Ljiljana,
Znam da vam puno znači biti zajedno za praznike, ali meni treba malo mira i vremena za moju porodicu i sebe. Molim vas da se ubuduće najavite prije dolaska, kako bih mogla sve pripremiti bez stresa i nervoze. Nadam se da ćete me razumjeti.
Ivana”
Marko je pročitao pismo i samo klimnuo glavom.
Kad su Ljiljana i Dragan stigli pred vrata – nisam otvorila odmah. Ostavila sam pismo na kvaki.
Čula sam kako Ljiljana viče: “Ovo je sramota! Marko, šta ti dopuštaš svojoj ženi?!”
Marko je šutio.
Te večeri nazvala me moja mama: “Ivana, čula sam šta si napravila… Jesi li sigurna da želiš ovako? Znaš da će pričati po selu…”
“Mama, ja više ne mogu drugačije. Ako sad ne postavim granice – nikad neću imati svoj mir.”
Sljedećih tjedana Ljiljana nije dolazila niti zvala. Marko je bio tih, ali nije me napadao. Lana je bila sretnija – imali smo više vremena za igru i šetnje.
Jednog dana Ljiljana mi je poslala poruku: “Možda si u pravu. Možda smo stvarno pretjerali. Ali znaš… teško mi je kad nemam vas oko sebe.” Odgovorila sam: “I meni ste važni – ali moramo poštovati jedni druge.”
Danas još uvijek učimo kako živjeti zajedno a da ne gušimo jedni druge. Nije lako biti žena između dvije vatre – tradicije i vlastite sreće.
Ponekad se pitam: Je li moguće imati mir u kući bez žrtvovanja sebe? Ili smo mi žene uvijek te koje moraju popustiti?