„Dones djecu, ali novčanik ne zaboravi“: Gorka istina pod starom kruškom
„Ivana, nemoj zaboravit novčanik! I ponesi djecu, mater te čeka s kolačima!“ vikala je sestra Ana kroz telefon, dok sam u žurbi pokušavala pronaći ključeve od auta. Srce mi je već brže kucalo, jer sam znala što me čeka u roditeljskom dvorištu pod starom kruškom: osmijeh koji skriva zamor, pogledi puni neizrečenih riječi, i tišina koja više boli od svake svađe.
Vozeći prema selu kraj Osijeka, gledala sam djecu u retrovizoru. Luka i Marija su se smijali, nesvjesni oluje koja nas čeka. Moj muž Dario je ostao raditi, opravdanje koje mu je uvijek dobro došlo kad treba izbjeći porodične ručkove. „Ionako će opet biti priče o novcu“, rekao je sinoć, a ja sam šutjela. Znao je da me to boli.
Kad smo stigli, otac Dragan sjedio je na klupi pod kruškom, gledao u daljinu i pušio. Majka Ružica je već iznosila pitu od jabuka i rakiju na stol. Ana je došla s mužem Edinom i njihovim sinom Tarikom. Svi smo se smješkali, ali osjećala sam napetost u zraku.
„Ivana, jesi li donijela onu stvar?“ šapnula mi je Ana dok smo slagale tanjure. Pogledala sam je zbunjeno.
„Koju stvar?“
„Novac za mamu. Znaš da joj treba za lijekove. Tata neće ni čut’ da joj da više od onog što dobije od penzije.“
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. „Opet ja? Pa znaš da ni nama nije lako. Dario radi dva posla, a krediti nas guše.“
Ana je slegnula ramenima. „Znaš kakav je tata. Ako mu kažeš, bit će galame. Ako ne daš, mama pati.“
Sjeli smo za stol. Djeca su se igrala pod kruškom, a odrasli su šutjeli uz rakiju. Otac je prvi progovorio:
„Ivana, kad ćeš vratit onaj novac što sam ti posudio kad ste kupovali stan?“
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. „Tata, dogovorili smo da ću ti vratit kad prodamo auto. Znaš da još nismo našli kupca.“
Pogledao me ispod obrva. „Uvijek neka priča. Ana i Edin su već sve vratili.“
Edin je odmahnuo glavom. „Mi smo imali sreće s poslom u Njemačkoj, Dragan. Nije svima isto.“
Majka je tiho dodala: „Nije sve u novcu, Dragane. Djeca nam dolaze, to je najvažnije.“
Otac je lupio šakom o stol. „Nije sve u novcu? A tko plaća račune? Tko kupuje lijekove? Kad mene ne bude, vidjet ćete vi!“
Tišina. Samo su se ptice čule iz voćnjaka.
Ana je ustala i otišla do majke. Zagrlila ju je i šapnula: „Ne brini, mama. Snaći ćemo se.“
Majka je obrisala suzu s obraza i pogledala mene: „Ivana, znaš da te volim. Znam da ti nije lako. Ali nekad mi dođe da pobjegnem od svega.“
Suze su mi navrle na oči. „I meni, mama. I meni.“
Djeca su dotrčala do nas s jabukama u rukama. Luka je pitao: „Mama, zašto si tužna?“
Nisam znala što reći.
Kasnije sam sjedila sama pod kruškom dok su svi otišli u kuću. Sjećanja su navirala: kako smo kao djeca trčali po dvorištu, kako smo krali kruške i smijali se bezbrižno. Sad smo odrasli, a sve što nas veže su problemi i stare rane.
Ana mi se pridružila.
„Znaš“, rekla je tiho, „ponekad mislim da bi bilo lakše da nismo odrasli.“
Pogledala sam prema kući gdje su roditelji sjedili jedno nasuprot drugome, svatko sa svojim brigama.
„Možda bi bilo lakše“, odgovorila sam, „ali onda ne bismo znali koliko boli kad obitelj puca.“
Ana me zagrlila.
Kad smo odlazili, otac mi je stisnuo ruku jače nego inače.
„Čuvaj djecu“, rekao je grubo, ali u očima mu je titrala tuga.
Vozila sam kući s osjećajem praznine i težine na prsima.
Još uvijek razmišljam: Jesmo li ikada dovoljno iskreno rekli jedni drugima što nas boli? Ili samo nosimo maske i čekamo da prođe još jedno ljeto pod starom kruškom?