“Dobio si sav novac za kuću, a meni je ostala briga za našu staru majku,” rekla je supruga mog brata
“Znaš li ti koliko je teško svaki dan gledati tvoju majku kako propada, dok ti sjediš u Zagrebu i brojiš eure?” Sanjin glas je bio oštar kao nož, a riječi su mi odzvanjale u ušima. Stajao sam na pragu njihove kuće u malom mjestu kraj Tuzle, s torbom u ruci, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Ivan je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod, a majka je iz svoje sobe tiho dozivala moje ime, ne znajući što se događa u dnevnom boravku.
Sanja i ja nikada nismo bili bliski. Od prvog dana kad ju je Ivan doveo kući, osjećao sam da joj smetam, kao da sam višak u njihovom savršeno isplaniranom životu. Ali nakon očeve smrti, stvari su se dodatno zakomplicirale. Otac je ostavio kuću meni, jer sam bio jedini koji se vratio iz Njemačke kad je bio bolestan. Ivan je tada rekao da mu nije stalo do kuće, da ima svoj stan u Sarajevu, ali Sanja nikada nije prešla preko toga.
“Ti si dobio sve, a mi smo ostali s tvojom majkom koja više ne zna ni kako se zovemo,” nastavila je Sanja, ne birajući riječi. “Ivan radi po cijele dane, a ja sam ta koja joj mijenja pelene, kuha, pere, trpi njene ispade. Gdje si ti bio zadnjih godinu dana?”
Nisam imao odgovor. Radio sam u Zagrebu, pokušavao skupiti novac za renovaciju kuće, nadajući se da ću jednog dana dovesti i svoju obitelj. Ali svaki put kad bih nazvao, Sanja bi mi rekla da je sve u redu, da ne trebam dolaziti. Sad mi je jasno da je to bila laž.
Ivan je napokon podigao pogled. “Možda bi bilo najbolje da prodamo kuću i podijelimo novac. Sanja ima pravo, sve je palo na nas.”
Osjetio sam kako mi srce lupa. “To je bila tatina želja. Znaš da sam ja bio uz njega kad je umirao. Rekao mi je da čuvam kuću, da ne dopustim da se proda.”
Sanja se nasmijala, ali to nije bio smijeh, više podrugljivost. “Lako je tebi pričati o željama kad si dobio sve. A što je s nama? Što je s Ivanom koji je svaki mjesec slao novac iz Sarajeva? Što je s mnom koja sam ostavila posao da bih pazila tvoju majku?”
Pogledao sam prema vratima majčine sobe. Sjećam se kako me kao dijete tješila kad bih pao s bicikla, kako je znala napraviti najbolju pitu u selu, kako je uvijek imala vremena za mene, bez obzira na sve. Sad je bila stara, zaboravna, često nije znala ni tko sam. Ali bila je moja majka.
“Sanja, znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Svaki dan mislim na nju, osjećam krivnju što nisam ovdje. Ali ne mogu samo tako ostaviti posao i doći. Ako treba, mogu platiti nekoga da pomaže, mogu dolaziti češće…”
“Ne treba nam tvoja milostinja!” prekinula me. “Treba nam pravda. Ako si već dobio kuću, onda preuzmi i odgovornost. Ili prodaj kuću pa da svatko dobije svoj dio.”
Ivan je šutio, ali znao sam da je na njezinoj strani. Uvijek je bio slab na Sanju, nikada joj nije znao reći ne. Pogledao sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
Te noći nisam mogao spavati. Čuo sam majku kako tiho plače u svojoj sobi, a Sanju kako razgovara s Ivanom u kuhinji. Razmišljao sam o svemu što smo prošli kao obitelj, o tome kako nas je život razdvojio, kako su novac i imovina postali važniji od ljubavi i poštovanja. Sjetio sam se dana kad smo svi zajedno sjedili za stolom, kad je otac pričao viceve, a majka nam dijelila kolače. Gdje je nestala ta obitelj?
Ujutro sam otišao do majčine sobe. Sjedila je na krevetu, gledala kroz prozor. “Jesi li to ti, Damire?” pitala je tiho.
“Jesam, mama. Došao sam te vidjeti.”
Pogledala me, oči su joj bile mutne, ali na trenutak sam vidio prepoznavanje. “Nemoj se svađati s bratom. Vi ste sve što imam.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo čega što je Sanja rekla. Znao sam da moram pronaći rješenje, ali nisam znao kako. Nisam želio prodati kuću, ali nisam ni želio da Sanja i Ivan nose sav teret. Razmišljao sam o tome da uzmem majku k sebi u Zagreb, ali znao sam da bi joj promjena teško pala. A i moj posao, djeca, supruga… Sve bi se promijenilo.
Kad sam se vratio u dnevni boravak, Sanja me gledala s prijezirom. “Jesi odlučio? Ili ćeš opet pobjeći u Zagreb?”
Duboko sam udahnuo. “Neću pobjeći. Ostat ću nekoliko tjedana, pomoći ću koliko mogu. A onda ćemo zajedno odlučiti što dalje. Ali kuću neću prodati. To je jedino što nam je ostalo od roditelja.”
Sanja je prevrnula očima, ali nisam više mario. Znao sam da će biti teško, da će biti još svađa, još suza. Ali barem sam znao da sam pokušao. Da nisam okrenuo leđa obitelji.
Ponekad se pitam, što nas to toliko udalji jedne od drugih? Je li novac vrijedan toga da izgubimo ono malo što nas još veže? Možemo li ikada ponovno biti obitelj kakva smo nekad bili?