Dnevnik u prašini: Istina iz podruma koja mi je promijenila život
“Zašto si tako dugo dolje, Lejla?” čuo se glas mog muža, Amira, s vrha stepenica. “Već satima te nema!”
Nisam mu odgovorila. Ruke su mi drhtale dok sam držala požutjeli dnevnik, skriven među starim knjigama i kutijama s ukrasima. Prašina mi je ulazila u nosnice, ali nisam osjećala ništa osim hladnoće koja mi se širila tijelom. Nisam ni znala da Amir vodi dnevnik. Uvijek je bio zatvoren, šutljiv, ali nikad nisam posumnjala da nešto skriva od mene.
Sjedila sam na staroj drvenoj stolici, okružena mirisom vlage i prošlosti. Otvorila sam dnevnik na nasumičnoj stranici. Slova su bila sitna, ali uredna. Počela sam čitati:
“14. rujna 2002.
Danas sam opet prošao pored one kuće u kojoj je Lejla odrasla. Nikad joj nisam rekao da sam je gledao kroz prozor dok je učila za maturu. Bio sam zaljubljen u nju prije nego što me primijetila. Ali, nikad joj neću reći zašto sam se stvarno preselio u Sarajevo.”
Zastala sam. Srce mi je tuklo kao ludo. Amir mi je uvijek govorio da se preselio zbog posla, da mu je dosadio život u Zenici. Nikad nije spomenuo mene kao razlog. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Listala sam dalje, tražeći odgovore koje nisam ni znala da trebam.
“3. listopada 2005.
Lejla nikad neće saznati za Azru. Ne mogu joj to reći. Previše bi je boljelo. Ali Azra je bila moja prva ljubav, i još uvijek mislim na nju kad Lejla zaspi.”
Ruke su mi se zaledile na toj rečenici. Azra? Nikad nisam čula za tu ženu. Uvijek sam mislila da sam ja njegova prva i jedina ljubav. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam mogla prestati čitati.
“17. veljače 2008.
Lejla želi dijete. Bojim se da nisam spreman biti otac. Još uvijek sanjam o životu koji sam mogao imati s Azrom, negdje daleko odavde, možda čak i izvan Bosne.”
U tom trenutku, sve što sam znala o našem braku počelo se raspadati pred mojim očima. Sve one godine kad smo pokušavali dobiti dijete, kad sam krivila sebe za svaki neuspjeh… A on je sanjao o drugoj ženi? O drugom životu?
Nisam ni primijetila kada je Amir sišao u podrum. Stajao je iza mene, tiho kao sjena.
“Šta to radiš?” pitao je tiho.
Okrenula sam se prema njemu, suznih očiju i drhtavih ruku.
“Zašto mi nikad nisi rekao za Azru?”
Pogledao me kao da ga je neko udario.
“Lejla… to je bilo davno… nije važno…”
“Kako nije važno? Cijeli naš brak je laž! Sve ove godine… ja sam ti vjerovala!”
Sjeo je pored mene, spuštajući pogled.
“Znaš li koliko puta sam htio reći istinu? Ali bojao sam se da ćeš otići.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
“Možda bi bilo bolje da si rekao. Možda bi tada znala s kim zapravo živim.”
Tišina između nas bila je teža od svih kutija u tom podrumu.
Nakon nekoliko minuta, ustala sam i izašla iz podruma, ostavljajući ga tamo s njegovim tajnama i svojim dnevnikom.
Cijeli dan sam provela šetajući po našem malom stanu u Sarajevu, gledajući slike s vjenčanja, razmišljajući o svemu što smo prošli – rat, izbjeglištvo, povratak, pokušaje da izgradimo novi život. Sve te godine činile su mi se kao film koji više nije moj.
Navečer sam sjela za kuhinjski stol i gledala Amira kako pokušava pronaći riječi.
“Lejla… žao mi je. Nisam htio da te povrijedim.”
“Ali jesi,” odgovorila sam tiho. “I ne znam hoću li ti ikada moći oprostiti.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se – koliko još tajni leži zakopano među našim stvarima? Koliko još nepoznatih poglavlja ima njegova priča?
Dani su prolazili, a ja sam izbjegavala njegov pogled. Svaki put kad bi me zagrlio, osjećala sam hladnoću između nas.
Jednog dana nazvala me mama iz Mostara.
“Lejla, jesi li dobro? Zvučiš umorno.”
Nisam joj mogla reći istinu. Samo sam šutjela i slušala njen glas, tražeći utjehu koju više nisam nalazila kod Amira.
Počela sam razmišljati o svemu što žene u našem društvu prešute – o prevarama koje oproste zbog djece ili straha od samoće, o tajnama koje progutaju jer ih nitko ne bi razumio. Sjetila sam se svoje prijateljice Mirele koja je godinama trpjela muževljeve laži samo zato što nije imala gdje otići.
Ali ja nisam Mirela. Nisam htjela živjeti s lažima.
Jedne večeri sjela sam nasuprot Amiru i rekla:
“Ne mogu više ovako. Ili ćeš mi reći sve što si prešutio, ili odlazim.”
Pogledao me dugo, a onda počeo pričati – o Azri, o svojim strahovima, o svemu što ga je proganjalo sve ove godine. Plakala sam dok je govorio, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Možda istina boli više od laži, ali barem znam s kim živim.
Danas još uvijek učim kako oprostiti. Nije lako zaboraviti godine skrivanja i poluistina. Ali barem znam da više nema tajni među nama.
Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I jesmo li spremni čuti istinu kad nam je najpotrebnija?