Djeca nisu biljke – sama ne rastu: Moja sestra, njena ravnodušnost i porodična katastrofa

“Znaš, djeca nisu biljke – sama ne rastu,” izgovorila sam tiho, gledajući kroz prozor na mokre ulice Zagreba. Moja sestra Ivana sjedi preko puta mene, pogleda prikovanog za ekran mobitela. Nije ni trepnula. “A što ti znaš o tome?” odbrusila je, glasom punim gorčine. U tom trenutku, između nas se otvorio ponor koji je godinama rastao, a ja sam napokon skupila hrabrost da ga pogledam u oči.

Ivana je uvijek bila ona koja voli biti u centru pažnje. Kad smo bile male, mama bi joj uvijek kupovala najljepše haljine, a tata bi joj dopuštao da ostane vani duže nego meni. Ja sam bila tiha, ona glasna. Ja sam učila, ona je sanjala o bijegu iz ovog grada. Ali kad je postala majka, nešto se u njoj slomilo. Prvo je došao Dino, pa mala Ena. Svi smo očekivali da će se smiriti, ali umjesto toga, Ivana je postajala sve odsutnija.

Sjećam se dana kad sam prvi put shvatila da nešto nije u redu. Došla sam kod nje nenajavljeno, a Dino je sjedio na podu, sam, s praznim tanjurom ispred sebe. Ena je plakala u krevetiću, a Ivane nigdje. Našla sam je na balkonu s cigaretom i kavom, zurila je u daljinu kao da tamo negdje postoji odgovor na sve njene probleme. “Samo mi treba pet minuta mira,” rekla je tada, ali tih pet minuta pretvorilo se u sate.

Godinama smo svi šutjeli. Mama bi rekla: “Ma pusti, mlada je još, naučit će.” Tata bi samo odmahnuo rukom i otišao u garažu. Ja sam pokušavala pomoći – donosila ručak, vodila djecu u park, ali svaki put kad bih nešto rekla Ivani, ona bi me napala: “Ti misliš da si bolja od mene? Samo zato što nemaš svoju djecu!”

A istina je bila da sam se bojala imati djecu. Bojala sam se da ću biti kao ona.

Jednog dana, Dino je došao kod mene s modricom na ruci. Rekao je da je pao na igralištu, ali kad sam ga pitala gdje mu je mama bila, samo je slegnuo ramenima. Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je jednom rekla prijateljica iz Sarajeva: “Šutnja ubija više nego riječi.” Sljedećeg jutra nazvala sam Centar za socijalnu skrb.

Nisam imala pojma što će se dogoditi. Mislila sam da će možda poslati nekoga da porazgovara s Ivanom, da će joj pomoći. Ali kad su došli socijalni radnici, sve se raspalo. Ivana me gledala kao da sam joj zabola nož u leđa. “Ti si ovo napravila! Ti si uništila moju obitelj!” vikala je dok su joj uzimali izjavu.

Mama me nije htjela pogledati u oči tjednima. Tata je šutio još više nego prije. Djeca su privremeno smještena kod mene dok se sve ne riješi. Dino i Ena su plakali svaku noć, tražili mamu koju nisu razumjeli, a ja sam pokušavala biti sve što im treba – teta, majka, prijateljica.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Enu, Dino me pitao: “Hoće li mama opet doći po nas?” Nisam znala što reći. U meni se lomilo sve ono što sam godinama potiskivala – ljutnja na Ivanu, tuga zbog djece i strah od onoga što nas čeka.

Ivana mi više ne govori. Mama kaže da sam izdala obitelj. Tata više ne dolazi na ručak nedjeljom. Svi šute i gledaju u pod kad me sretnu na ulici. Ali ja znam da nisam mogla više šutjeti.

Nekad se pitam jesam li napravila pravu stvar. Možda sam trebala još malo čekati, još malo šutjeti – kao svi ostali. Ali onda pogledam Dinu i Enu kako spavaju mirno prvi put nakon dugo vremena i znam da nisam imala izbora.

Možda će mi jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti da ljubav nije uvijek tiha i poslušna.

Ponekad se pitam: Je li bolje šutjeti i gledati kako sve propada ili riskirati sve zbog istine? Što biste vi učinili na mom mjestu?