Dijete s očima starca: Priča o Lejli i njenoj baki
“Zašto Lejla nikad ne plače kao ostala djeca?” pitala je tetka Azra dok je sjedila za stolom u našoj maloj kuhinji, promatrajući me kako slažem kockice u savršen red. Mama je samo slegnula ramenima, ali sam u njenim očima vidjela brigu. Nisam znala kako da im objasnim da mi je srce već tada bilo puno nečega što djeca ne bi trebala osjećati – tuge, čežnje, možda čak i straha.
Bila sam dijete koje su zvali “mala starica”. Imala sam krupne, tamne oči koje su podsjećale na moju baku Fadilu. Svi su pričali kako sam je naslijedila – ne samo izgled, nego i način na koji gledam svijet. Baka je umrla prije nego što sam prohodala, ali njene slike su visile po cijeloj kući. Uvijek sam osjećala da me gleda s tih fotografija, kao da mi šapuće nešto što još ne razumijem.
Moj otac, Emir, bio je tih čovjek. Nakon rata se nikad nije vratio isti. Sjedio bi navečer na balkonu, pušio Drinu i gledao u daljinu. Mama bi ga ponekad pokušala razveseliti pričama iz djetinjstva, ali on bi samo odmahnuo rukom. “Lejla ima bakinu dušu,” govorio bi, “vidiš joj to u pogledu. Kao da zna više nego što bi trebala.”
Jednog dana, dok sam crtala na podu dnevnog boravka, čula sam kako se mama i tetka Azra svađaju u kuhinji.
“Ne možeš je stalno štititi! Mora znati istinu!” vikala je Azra.
“Premlada je!” odgovarala je mama kroz suze.
Srce mi je lupalo kao ludo. O kakvoj istini pričaju? Je li to razlog zašto tata šuti? Zašto mama često plače kad misli da ne gledam?
Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i tiho prošla pored roditeljske sobe. Čula sam mamu kako jeca. Tata joj je šaptao: “Ne možemo je zauvijek čuvati od svega…”
Sljedećih dana sam promatrala sve oko sebe još pažljivije. U školi su me djeca zadirkivala jer nisam voljela igrati žmire ili trčati po dvorištu. “Lejla je kao neka mala baka!” smijali su se. Nisam im zamjerala. Osjećala sam se starije od njih, kao da nosim nešto što oni ne mogu razumjeti.
Jednog popodneva, dok sam sjedila s mamom na kauču, skupila je hrabrost i rekla: “Lejla, vrijeme je da ti nešto ispričam o tvojoj baki Fadili.”
Gledala sam je širom otvorenih očiju. “Baka nije umrla samo od bolesti… Bila je tužna, Lejla. Jako tužna zbog svega što se dogodilo u ratu. Izgubila je sina – tvog strica Samira – i nikad se nije oporavila. Zbog toga je često bila odsutna, zamišljena… Kao ti kad gledaš kroz prozor.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala šta da kažem. Mama me zagrlila i šapnula: “Nije loše biti osjetljiv, Lejla. Ali moraš naučiti pustiti radost u svoje srce. Baka to nije uspjela, ali ti možeš.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam više promatrati ljude oko sebe – njihovu tugu, ali i male radosti koje su pronalazili u svakodnevici: miris svježe kafe koju bi mama kuhala svako jutro, smijeh komšinice Zlate kad bi joj sin poslao poruku iz Njemačke, ili osmijeh mog učitelja kada bih mu donijela crtež.
Ali najviše sam razmišljala o tati. Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela pored njega na balkon.
“Tata… Jesi li ti tužan kao baka?”
Pogledao me iznenađeno, a zatim mu se pogled zamutio.
“Znaš, Lejla… Neki ljudi nose tugu cijeli život. Ali ti si još mala. Ne moraš nositi tuđe tuge. Živi svoj život, voli ono što imaš.” Uzeo me za ruku i prvi put nakon dugo vremena zagrlio čvrsto.
Godine su prolazile, ali osjećaj da imam staru dušu nije nestajao. U srednjoj školi sam često bila rame za plakanje prijateljima koji su prolazili kroz svoje drame – razvod roditelja, selidbe, prve ljubavi koje bole više nego što bi trebale. Svi su dolazili meni po savjet jer sam uvijek imala strpljenja saslušati.
Ali ponekad bih poželjela biti obična djevojka – bez tog tereta mudrosti i tuge koju nisam birala. Jedne večeri, nakon što sam pomogla prijateljici Amri da preboli raskid s dečkom, sjela sam pred ogledalo i upitala se: “Jesam li ja zaista Lejla ili samo produžetak svoje bake? Hoću li ikada znati kako izgleda prava dječja sreća?”
Na fakultetu u Zagrebu pokušala sam biti drugačija – izlazila sam više, smijala se glasnije, ali uvijek bi me nešto vratilo na početak: pogled u ogledalu koji nije pripadao dvadesetogodišnjakinji nego ženi koja je preživjela mnogo više.
Jednog dana dobila sam pismo od mame: “Lejla, ponosna sam na tebe jer si naučila voljeti život uprkos svemu što nosiš u sebi. Baka bi bila ponosna na tebe.” Plakala sam dugo te večeri – prvi put ne zbog tuge nego zbog olakšanja.
Danas radim kao psihologinja u Sarajevu i pomažem djeci koja nose previše tuge za svoje godine. Svakom djetetu kažem: “Nije loše imati staru dušu – ali moraš naučiti pronaći radost u malim stvarima.” I svaki put kad to izgovorim, osjetim bakinu ruku na svom ramenu.
Ponekad se pitam: Je li moguće istovremeno nositi tugu prošlih generacija i pronaći vlastitu sreću? Može li dijete s očima starca naučiti ponovno biti dijete?