Deset godina bez Jasmina: Odjeci izgubljene ljubavi

“Zašto si otišao, Jasmin?” šapnula sam sebi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći njegovu staru košulju koju nikad nisam imala srca baciti. Miris njegove kolonjske vode već je odavno izblijedio, ali sjećanja su bila živa, oštra kao prvog dana kad je nestao. Bio je to običan četvrtak, kiša je neumorno lupala po prozorima našeg malog stana u Sarajevu. Jasmin je ustao ranije nego inače, tiho se obukao, poljubio me u čelo i rekao: “Vratit ću se brzo, Amra.” Nikad ga više nisam vidjela.

Godinama sam tražila odgovore. Policija je odradila svoje, prijatelji su šaptali iza leđa, a rodbina je dolazila s toplim pitama i hladnim pogledima. “Možda je imao drugu,” govorila je moja sestra Lejla, uvijek previše direktna za moj ukus. “Možda je upao u dugove, znaš kakva su vremena bila tada.” Nisam joj mogla zamjeriti, ali nisam mogla ni povjerovati. Jasmin je bio moj oslonac, moj najbolji prijatelj, čovjek koji je znao sve moje strahove i snove. Kako je mogao samo nestati?

Prošle su godine. Naučila sam živjeti sama, iako je svaka večer bila borba. Radila sam u knjižari u centru grada, okružena knjigama i pričama drugih ljudi, dok je moja priča ostala nedovršena. Ponekad bih uhvatila sebe kako gledam kroz izlog, nadajući se da ću ga vidjeti kako dolazi, s onim poznatim osmijehom i rukama punim ruža. Ali umjesto toga, dolazili su drugi ljudi, sa svojim brigama i radostima, a ja sam ostajala sama sa svojim pitanjima.

Jednog dana, deset godina nakon Jasminovog nestanka, zazvonilo je na vratima. Bila je to njegova sestra, Azra, koju nisam vidjela godinama. Drhtala je dok je ulazila, a oči su joj bile crvene od suza. “Amra, moramo razgovarati,” rekla je tiho. Sjela je za kuhinjski stol, a ja sam joj natočila kafu, ruke su mi se tresle. “Znam gdje je Jasmin.”

Taj trenutak mi je zaledio krv u žilama. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo tisuću pitanja. “Živ je?” prošaptala sam. Azra je klimnula glavom, ali nije bilo olakšanja u njenom pogledu. “Živ je, ali… nije onaj isti Jasmin kojeg si poznavala.”

Ispričala mi je kako je Jasmin, pritisnut dugovima i prijetnjama, odlučio pobjeći iz Sarajeva. Nije htio da me uvuče u svoje probleme, pa je otišao bez riječi, ostavljajući me da mislim da je mrtav ili nestao. Godinama je živio u Zagrebu, pod drugim imenom, radeći najteže poslove kako bi preživio. Azra ga je pronašla slučajno, preko zajedničkog prijatelja, ali on nije htio da se vrati. “Kaže da te još uvijek voli, ali da ti ne može oprostiti što si ga pustila da ode.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Nisam ga pustila, nikad ga ne bih pustila. On je otišao bez riječi, bez objašnjenja, ostavio me da se borim sama sa sobom i sa svima oko sebe. “Zašto mi to govoriš sada?” upitala sam Azru, glas mi je bio promukao od suza. “Zato što mislim da zaslužuješ istinu. I zato što Jasmin umire. Ima rak, Amra. Nema mu spasa.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Sve godine boli, ljutnje i tuge su se slile u jedan trenutak. Nisam znala što osjećam – bijes, tugu, olakšanje, ili možda sve to zajedno. Azra mi je dala adresu. “Ako želiš, možeš ga vidjeti. Ali ne očekuj previše. On je slomljen čovjek.”

Provela sam noć budna, gledajući u strop, razmišljajući o svemu što smo prošli. Sjetila sam se naših šetnji po Baščaršiji, njegovih šala, načina na koji bi mi popravio šal kad bi zahladilo. Sjetila sam se i svih onih noći kad sam plakala u jastuk, pitajući se gdje je i zašto me ostavio. Ipak, znala sam da moram otići. Moram ga vidjeti, barem još jednom.

Put do Zagreba bio je dug i težak. Svaka stanica, svaki pogled kroz prozor autobusa vraćao me u prošlost. Kad sam napokon stigla do adrese koju mi je Azra dala, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Vrata mi je otvorila starija žena, Jasminova stanodavka. “Vi ste Amra? On vas čeka.”

Ušla sam u malu sobu, a tamo je ležao Jasmin, mršav, sijed, ali oči su mu još uvijek bile iste – tople, pune tuge i kajanja. “Amra…” prošaptao je, a suze su mu potekle niz lice. Sjela sam kraj njega, uhvatila ga za ruku. “Zašto, Jasmin? Zašto nisi barem napisao jedno pismo?”

“Nisam mogao, Amra. Bojao sam se. Bojao sam se da ću te povući sa sobom u ponor. Mislio sam da je bolje da me mrziš, nego da patiš zbog mene.”

Plakali smo zajedno, prvi put nakon toliko godina. Rekao mi je sve – o dugovima, o prijetnjama, o noćima kad je želio doći kući, ali nije imao snage. “Svaki dan sam mislio na tebe. Svaki dan sam se nadao da ćeš me zaboraviti i biti sretna.”

Nisam znala što reći. Dio mene ga je još uvijek volio, ali drugi dio je bio slomljen, izdan. Oprostila sam mu, ali nikad neću zaboraviti. Provela sam s njim nekoliko dana, pričali smo, smijali se, plakali. Kad je umro, bila sam uz njega, držeći ga za ruku, kao što sam obećala na našem vjenčanju.

Vratila sam se u Sarajevo s osjećajem da je jedan dio mene napokon pronašao mir. Ali još uvijek se pitam – jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li trebala više tražiti, više vjerovati, manje zamjerati? I hoće li ikad proći ta praznina koju je ostavio za sobom?

Možda nikad neću znati odgovore. Ali znam jedno – ljubav ne nestaje, čak ni kad ljudi odu. Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li oprostili ili zauvijek ostali zarobljeni u prošlosti?