Deset godina bez Jasmina: Odjeci izgubljene ljubavi

“Znaš li ti uopće kako je to kad ti muž nestane preko noći?” viknula sam na Lejlu, moju sestru, dok je u kuhinji nervozno miješala kafu. Ruke su joj drhtale, ali nije ništa rekla. U zraku je visio miris svježe skuhane kafe i neizgovorenih riječi.

Bilo je točno deset godina otkako je Jasmin otišao. Deset godina otkako sam pronašla onu prokletu cedulju na stolu: “Oprosti, Amra. Nisam mogao drugačije. Voljet ću te uvijek.” Ništa više. Nije bilo objašnjenja, nije bilo suza, samo hladna praznina koja je ostala iza njega.

Prvih mjeseci sam svaku večer sjedila na prozoru, gledala u mrak i čekala da se vrati. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jasmin je otišao s onom iz Zagreba, znaš?” “Ma pusti, Amra je uvijek bila previše ponosna za njega.” Čula sam sve, ali nisam reagirala. Nisam htjela uzeti ni marku od njega kad je pokušao slati novac preko zajedničkih prijatelja. “Neka ga sebi zadrži!” vikala sam kroz suze. “Neću njegovu milostinju!”

Lejla me tada pokušavala tješiti: “Amra, život ide dalje. Moraš misliti na sebe.” Ali kako da mislim na sebe kad mi je srce bilo rastrgano između bijesa i tuge? Djeca su već odrasla, sin Emir otišao u Njemačku, kćerka Mirela udala se u Split. Ostala sam sama u stanu punom uspomena i tišine.

Jednog jutra, prije nekoliko dana, zazvonio je telefon. Nepoznat broj. “Amra?” – glas s druge strane bio je promukao, ali poznat. “Jasmin je… u bolnici. Tražio je da te nazovem.” Nisam znala što osjećam – bijes, strah ili možda olakšanje? Srce mi je tuklo kao ludo dok sam slušala ženu koja se predstavila kao njegova sestrična iz Sarajeva.

“Zašto bi me sad tražio? Nakon svega?” pitala sam Lejlu dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. “Možda želi oprost? Možda zna da nema puno vremena?” Lejla je slegnula ramenima.

Sutradan sam sjela u autobus za Sarajevo. Putovala sam cijelu noć, gledajući kroz prozor kako se krajolik mijenja – polja, rijeke, sela koja su mirisala na djetinjstvo i izgubljene snove. U bolnici me dočekala hladna sterilnost i miris dezinfekcije. Jasmin je ležao blijed i slab, ali oči su mu još uvijek bile iste – tople i tužne.

“Amra…” prošaptao je kad me ugledao. Nisam znala što reći. Toliko riječi mi je gorjelo na jeziku, ali nijedna nije izlazila.

“Zašto si otišao?” napokon sam izustila kroz suze.

Pogledao me dugo, kao da traži prave riječi. “Bio sam kukavica. Bojao sam se reći ti istinu… Zaljubio sam se u drugu ženu. Mislio sam da će biti lakše ako nestanem nego da te povrijedim direktno. Ali povrijedio sam te još više, znam to sada.”

Osjetila sam kako mi se srce steže. Toliko godina sam čekala ovo objašnjenje, a sada kad ga imam – ne znam što bih s njim.

“Znaš li koliko si me uništio? Koliko sam puta poželjela da si mrtav samo da ne moram misliti gdje si i s kim si?” glas mi je drhtao.

Jasmin je zaplakao prvi put otkad ga znam. “Nisam bio dostojan tebe ni naše djece. Ali nisam mogao živjeti u laži… Ona druga žena me ostavila nakon dvije godine. Sve što sam imao nestalo je preko noći. Ostao sam sam kao pas na ulici.”

Sjedila sam pored njegovog kreveta satima dok mi je pričao o godinama provedenim u Zagrebu – o usamljenosti, o pogreškama koje nije mogao ispraviti, o tome kako ga je grizla savjest svaki put kad bi čuo vijesti o meni ili djeci.

Kad sam se vratila kući, osjećala sam se prazno i umorno. Lejla me dočekala s toplim zagrljajem.

“Hoćeš li mu oprostiti?” pitala me tiho.

Ne znam mogu li oprostiti izdaju koja mi je promijenila život iz korijena. Ali znam da ne želim više živjeti u mržnji i gorčini.

Danas sjedim na balkonu svog malog stana u Mostaru i gledam zalazak sunca nad Neretvom. U ruci držim Jasminovo pismo koje mi je ostavio prije nego što je umro prošlog tjedna: “Hvala ti što si bila moja ljubav i što si mi dala porodicu. Oprosti mi ako možeš.” Suze mi klize niz lice dok čitam te riječi po stoti put.

Možda nikad neću potpuno razumjeti zašto ljudi odlaze kad najviše trebaju ostati. Možda nikad neću znati bih li bila sretnija da sam prihvatila njegov novac ili pokušala zaboraviti ranije.

Ali jedno znam – život ide dalje, sa ili bez odgovora koje tražimo.

Pitam vas: Biste li vi mogli oprostiti nekome tko vas je tako izdao? Je li oprost slabost ili snaga?