Dan kad se moj svijet srušio: Kad je Marijina posjeta promijenila sve
“Zašto si to napravila, Lejla? Kako si mogla biti tako nepažljiva?” Marijin glas parao je tišinu mog stana, dok su joj oči bile pune suza i bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći ruke na ustima, pokušavajući zaustaviti vlastiti plač. Sve se dogodilo u nekoliko minuta, ali posljedice su mi promijenile život.
Tog jutra sam ustala ranije nego inače. Subota, sunce je grijalo prozore, a ja sam napokon imala vremena za sebe. Djeca su kod mame u Zenici, muž Emir radi u Njemačkoj, a ja sam planirala dan provesti u miru. Onda je zazvonio mobitel. Marija, moja prijateljica iz djetinjstva, javila se s veseljem: “Lejla, mogu li doći na kafu? Vedad je sa mnom, ne mogu ga ostaviti samog.”
“Naravno, dođi!” odgovorila sam bez razmišljanja. Marija i ja smo prošle sve zajedno – rat, izbjeglištvo, povratak, prve ljubavi i razočaranja. Njezin sin Vedad ima šest godina, živahan je i znatiželjan, ali uvijek pristojan.
Dok sam kuhala kafu i rezala kolač od jabuka, Marija je pričala o svom poslu u školi i problemima s mužem. Vedad je sjedio na podu s mojim starim Lego kockama. Povremeno bih ga pogledala i nasmiješila se njegovoj igri.
“Lejla, znaš li da me Samir opet prevario?” Marija je šaptala, a glas joj je drhtao. “Ne znam više što da radim. Zbog njega sam stalno na rubu živaca.”
Stavila sam joj ruku na rame: “Zaslužuješ bolje. Znaš da uvijek imaš mene.”
U tom trenutku začuo se glasan tresak iz hodnika. Utrčale smo obje i zatekle Vedada kako leži na podu ispod police s knjigama. Krv mu je curila iz čela.
“Bože dragi! VEDADE!” Marija je vrisnula i sagnula se nad sina. Ja sam stajala kao ukopana, srce mi je lupalo kao ludo. Brzo sam donijela ručnik i pritisnula mu ga na ranu.
“Zovi hitnu!” viknula je Marija.
Ruke su mi se tresle dok sam birala broj. U glavi mi je odzvanjalo: “Zašto nisam bolje pričvrstila tu policu? Zašto nisam pazila?”
Hitna je stigla za deset minuta, ali meni se činilo kao vječnost. Vedad je bio pri svijesti, ali blijed i prestrašen. Marija me gledala kao da sam joj najveći neprijatelj.
U bolnici su rekli da rana nije duboka, ali da će ostati ožiljak. Marija nije progovorila ni riječ dok smo čekale doktora. Samo me gledala s prezirom.
Kad smo se vratile kući, pokušala sam objasniti: “Marija, žao mi je… Nisam znala da polica nije dobro pričvršćena…”
Prekinula me hladno: “Da si pazila na mog sina kao što paziš na svoje stvari, ovo se ne bi dogodilo.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike Vedada kako pada, Marijin pogled pun bola i optužbe. Sljedećih dana nije odgovarala na moje poruke ni pozive.
Moja svekrva Azra došla je iduće jutro: “Šta si napravila? Cijelo selo priča da si povrijedila dijete svoje najbolje prijateljice! Kako ćeš sad ljudima u oči pogledati?”
Suze su mi tekle niz lice: “Nisam htjela… Bila je nesreća…”
Ali Azra nije imala razumijevanja: “Nesreća? Nesreće se dešavaju kad nisi pažljiv! Sad će svi reći da si ljubomorna na Mariju jer ti muž nije tu!”
Osjećala sam kako me guši krivnja i sramota. Nisam izlazila iz kuće danima. Djeca su me zvala iz Zenice: “Mama, kad ćeš nas doći posjetiti?” Nisam imala snage ni njima objasniti što se dogodilo.
Jedne večeri stigla mi je poruka od Marije: “Vedad ima noćne more. Boji se polica i ne želi više kod tebe u stan. Ne mogu ti oprostiti.”
Slomilo me to. Cijeli život sam bila tu za nju – kad joj je otac umro, kad ju je muž prvi put prevario, kad joj je sin bio bolestan… A sad sam postala osoba koju najviše mrzi.
Pokušavala sam razgovarati s drugim prijateljicama, ali svi su već znali priču – naravno, iskrivljenu. “Lejla, moraš razumjeti Mariju… Majka je, boji se za dijete,” govorila mi je Sanela.
Ali nitko nije pitao kako je meni. Nitko nije pitao koliko me boli što sam izgubila prijateljicu zbog nesreće koju nisam mogla predvidjeti.
Mjesecima sam živjela u sjeni tog događaja. Ljudi su šaptali iza leđa kad bih prošla ulicom. Djeca iz komšiluka više nisu dolazila kod mene igrati se.
Jednog dana srela sam Vedada i Mariju u trgovini. Vedad me pogledao velikim očima punim straha i sakrio se iza majke. Marija me samo hladno odmjerila i prošla pored mene kao da ne postojim.
Te noći sjela sam sama u kuhinji i gledala stare slike nas dvije – osmijesi, zagrljaji, zajednički izleti na Jadran… Sve to nestalo je u jednom trenu.
Pitam se: Jesam li stvarno toliko kriva? Može li jedna nesreća izbrisati godine prijateljstva? I koliko dugo ću nositi ovaj teret krivnje koji mi ne pripada u potpunosti?
Šta vi mislite – može li se ovakva greška oprostiti ili zauvijek mijenja sve?