Dan kad me svekrva prvi put nazvala ‘kćeri’
“Jesi li ti stvarno mislila da ćeš ikada biti dio ove obitelji?” Ljubičin glas odjekivao je kroz kuhinju, dok sam stajala s tanjurom u ruci, pokušavajući sakriti drhtanje. Damir je sjedio za stolom, pogled prikovan za pod, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore od srama. Bila je to još jedna nedjelja kod svekrve, još jedan ručak na kojem sam bila gost koji nikad nije dobrodošao.
Sjećam se dana kad sam upoznala Damira na fakultetu u Sarajevu. Bio je tih, ali uvijek spreman pomoći svakome. Privukla me njegova blagost i osmijeh koji je imao samo za mene. Kad me prvi put pozvao na kafu, srce mi je lupalo kao ludo. Sve je išlo tako prirodno među nama. Nakon dvije godine veze, zaprosio me na Trebeviću, a ja sam bez razmišljanja rekla “da”.
Ali od trenutka kad sam prvi put kročila u kuću njegove majke Ljubice u Zenici, znala sam da me ne voli. “Damire, mogao si bolje,” šapnula mu je misleći da ne čujem. Svaki moj pokušaj da joj se približim završio bi hladnim pogledom ili pasivno-agresivnim komentarom. “Moja snaha ne zna ni pitu razviti, a kamoli voditi kuću,” govorila bi susjedama dok sam bila u drugoj sobi.
Damir je pokušavao biti most između nas, ali često bi samo šutio. “Znaš kakva je mama, nemoj joj zamjeriti,” govorio bi mi navečer dok bih plakala u krevetu. Ali kako ne zamjeriti kad te netko svakodnevno podsjeća da nisi dovoljno dobra?
Jednog dana, nakon još jednog ručka prepunog napetosti, odlučila sam razgovarati s Damirom. “Ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno stati pred tvoju majku ili ću otići. Ne želim živjeti u sjeni njezine mržnje.” Pogledao me tužno, ali prvi put sam vidjela odlučnost u njegovim očima.
Sljedeće nedjelje, kad smo stigli kod Ljubice, Damir je odmah rekao: “Mama, Ivana je moja žena i zaslužuje poštovanje. Ako to ne možeš prihvatiti, više nećemo dolaziti.” Ljubica je problijedila, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
Nastupila je tišina. Očekivala sam viku ili suze, ali ona je samo sjela i gledala kroz prozor. Ručak je prošao u tišini, a Damir i ja smo otišli ranije nego inače.
Sljedećih mjeseci nismo išli kod nje. Damir je bio uz mene, ali osjećala sam prazninu. Nedostajala mi je ideja o obitelji, o zajedništvu koje nikad nisam imala sa svojom majkom koja je umrla dok sam bila dijete.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je Ljubica. “Ivana… možeš li doći? Nije mi dobro.” Damir je bio na poslu pa sam otišla sama. Našla sam je kako sjedi na kauču, blijeda i slaba.
“Šta se desilo?” pitala sam zabrinuto.
“Samo… osjećam se loše. Nisam znala kome drugom da se obratim.”
Donijela sam joj čaj i sjela pored nje. Po prvi put nije bilo napetosti. Počela mi je pričati o svom životu – o tome kako joj je muž poginuo u ratu, kako se bojala ostati sama s dvoje djece i kako ju je strah da će izgubiti sina.
“Znaš… nisam bila fer prema tebi,” rekla je tiho. “Ali bojala sam se da ćeš mi uzeti Damira kao što mi je život uzeo sve ostalo.”
Osjetila sam suze u očima. “Ne želim ti uzeti sina. Želim biti dio vaše obitelji, ako mi to dopustiš.”
Pogledala me i po prvi put dotaknula moju ruku. “Ivana… kćeri moja… oprosti mi.” Te riječi su mi slomile srce i iscijelile ga istovremeno.
Od tog dana naš odnos se polako mijenjao. Bilo je uspona i padova, ali Ljubica me počela zvati “kćeri” pred svima. Naučila me praviti pitu, zajedno smo sadile cvijeće u dvorištu i smijale se sitnicama.
Damir nije mogao vjerovati kad nas je vidio kako zajedno pijemo kafu na terasi.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Koliko nas živi u sjeni tuđih očekivanja i strahova? Koliko puta propustimo priliku za ljubav jer se bojimo biti povrijeđeni? Možda bismo svi trebali češće pružiti ruku pomirenja – možda nas baš tada netko prvi put nazove ‘kćeri’.