Dan kad je obitelj pukla: Moja borba sa snahom i sinom

“Ne možeš mi zabraniti da vidim unuka!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu stana svog sina Ivana. Emina, moja snaha, stajala je ispred mene, ruku prekriženih na prsima, pogled joj je bio tvrd kao kamen. “Ljiljana, molim vas, ne dolazite nenajavljeno. Ivan i ja… imamo svoje razloge.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti. Sve ove godine trudila sam se biti dobra majka, a sada me vlastiti sin i njegova žena izbacuju iz života svog djeteta. “Ivan! Ivane!” povikala sam, nadajući se da će me čuti iz dnevne sobe. On se pojavio na vratima, umoran, podočnjaci su mu visjeli kao olovne kugle.

“Mama, molim te, nemoj sad…” rekao je tiho. “Nije vrijeme.”

“Nije vrijeme? Kad će biti vrijeme? Kad više ne budem živa?” suze su mi navrle na oči. “Zar ti nije stalo do mene? Zar sam ti toliko teret?”

Ivan je slegnuo ramenima, pogledao u pod. Emina ga je povukla za ruku i šapnula nešto što nisam čula. Zatvorila su se vrata pred mojim licem. Ostala sam stajati na stubištu, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji.

Vratila sam se kući, tresući se od bijesa i tuge. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u stare fotografije: Ivan kao dijete, nasmijan, u naručju svog oca koji nas je prerano napustio. Sve sam žrtvovala za njega. Zar je moguće da sam pogriješila negdje putem?

Telefon je zazvonio kasno navečer. Bila je to moja sestra Mira iz Sarajeva. “Ljiljo, šta se dešava? Čujem da si opet imala svađu s Eminom.”

“Ne mogu više, Miro. Ona mi oduzima sina. I unuka! Kao da nisam ništa značila sve ove godine.”

Mira je uzdahnula. “Znaš kako je to kod nas na Balkanu… Svekrva i snaha rijetko kad mogu biti prijateljice. Ali možda si previše očekivala? Možda trebaš pustiti malo…”

“Pustiti? Kako da pustim vlastito dijete? Kako da ne vidim unuka kojeg sam sanjala godinama?”

Noćima nisam spavala. Počela sam razmišljati o svemu što se dogodilo otkako je Ivan upoznao Eminu. Bila je drugačija – moderna, ambiciozna, uvijek s glavom u poslu. Nisam joj zamjerala što nije znala skuhati sarme ili što nije slavila Božić onako kako smo mi navikli. Ali zamjerala sam joj što mi nikad nije dala osjećaj da pripadam njihovoj obitelji.

Sjećam se jednog Božića kad sam donijela kolače koje sam pekla cijelu noć. Emina ih nije ni probala. “Hvala, Ljiljana, ali pazimo na prehranu,” rekla je hladno. Ivan je samo šutio.

Godinama sam gutala ponos zbog Ivana. Kad su dobili sina, malog Darija, nadala sam se da će nas dijete zbližiti. Ali Emina je uvijek bila prepreka – sve mora po njenom: kad mogu doći, koliko dugo mogu ostati, šta smijem reći pred djetetom.

Kad su počeli problemi u braku, Ivan mi se povjerio: “Mama, ne ide nam… Razmišljam o razvodu.” Osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno. Možda će sada napokon biti više moj.

Ali stvari su postale još gore. Emina je tražila skrbništvo nad Darijem i prijetila da će ga odvesti kod svojih roditelja u Mostar ako Ivan ne pristane na njene uvjete.

Jedne večeri Ivan me nazvao: “Mama, ne znam šta da radim. Ne želim izgubiti sina, ali ni Eminu više ne mogu podnijeti. Svi me vuku na svoju stranu.”

“Sine, ja ću ti pomoći kako god mogu,” rekla sam kroz suze.

Ali istina je bila da nisam znala kako pomoći ni sebi ni njemu.

Sutradan me Emina nazvala prvi put sama: “Ljiljana, možemo li razgovarati? Bez Ivana.” Pristala sam, nadajući se pomirenju.

Sjele smo u kafić blizu njenog posla. Gledala me ravno u oči: “Znam da me nikad niste voljeli. I ja vas nisam voljela. Ali Dariju treba mirna obitelj – makar to značilo da vi i ja moramo zakopati ratne sjekire.”

Osjetila sam kako mi ponos guta riječi koje bih najradije izgovorila: da ona nikad nije bila dovoljno dobra za mog sina, da mi je uzela sve što volim.

Ali onda sam pogledala njene ruke – drhtale su dok je držala šalicu kave. Shvatila sam da ni njoj nije lako.

“Možda smo obje pogriješile,” rekla sam tiho.

Emina je klimnula glavom: “Možda jesmo. Ali Dariju trebamo biti primjer.”

Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle – o sitnim uvredama, prešućenim riječima, propuštenim prilikama za iskrenost.

Ivan i Emina su se na kraju razveli. Dario živi tjedan dana kod jednog, tjedan kod drugog roditelja. Ja ga viđam rjeđe nego što bih htjela, ali svaki put kad ga zagrlim osjećam zahvalnost što ga imam.

Ponekad se pitam: Jesam li previše tražila? Jesam li mogla biti bolja svekrva? Ili je jednostavno sudbina htjela da svi naučimo nešto o ljubavi i puštanju?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu?