Daj mi mira, tata! – Priča o ocu i sinu koje je novac razdvojio

“Daj mi mira, tata!” – vikao je Ivan, moj sin, dok je zalupio vrata svoje sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš stan u Novom Zagrebu kao pucanj. Stajao sam u hodniku, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grudima. Nikada nisam mislio da će doći dan kad će moj vlastiti sin gledati u mene s tolikom mržnjom, kao da sam mu najgori neprijatelj.

Sve je počelo prije mjesec dana, jednim običnim telefonskim pozivom. Sjedio sam za kuhinjskim stolom, pio kavu i gledao kroz prozor kad je zazvonio mobitel. “Halo?” javio sam se. S druge strane čuo sam glas svoje sestre Marije iz Sarajeva. “Zdravko, znaš li ti što tvoj Ivan radi?” pitala je, a glas joj je bio napet. “Što sad?” uzdahnuo sam, već naviknut na njezine brige. “Čula sam da se upetljao u neke dugove. Kocka, Zdravko. Moraš razgovarati s njim.”

Nisam mogao vjerovati. Ivan je uvijek bio dobar dečko – miran, povučen, odličan učenik. Nakon što mu je majka umrla prije četiri godine, povukao se još više u sebe, ali nikad nisam posumnjao da bi mogao krenuti lošim putem. Te noći nisam oka sklopio. Gledao sam stare fotografije – Ivan na biciklu ispred naše zgrade, Ivan s osmijehom dok lovi ribu na Savi… Gdje je nestao taj dječak?

Sljedećeg jutra čekao sam ga u kuhinji. Kad je ušao, pogledao me ispod oka. “Moramo razgovarati,” rekao sam tiho. “O čemu?” odgovorio je hladno, već znajući o čemu se radi. “Ivan, jesi li u dugovima? Jesi li kockao?”

Šutio je nekoliko sekundi, a onda slegnuo ramenima. “Nije to ništa, tata. Svi moji prijatelji igraju kladionicu. Samo malo zabave.”

“Zabava? Marija kaže da duguješ novac nekim ljudima!”

Ivan je prevrnuo očima. “Marija uvijek pretjeruje. Daj mi mira, tata!”

Ali nisam mogao pustiti to tako lako. Počeo sam ga pratiti, provjeravati mu džepove, gledati izvatke s banke. Svaki put kad bi nestao na nekoliko sati, srce bi mi stalo od straha. Jedne večeri vratio se kasno, s poderanom jaknom i modricom ispod oka.

“Tko ti je to napravio?” pitao sam užasnuto.

“Ništa, pao sam s bicikla,” slagao je.

Ali znao sam istinu. Dugovi su ga stigli.

Počeo sam prodavati stvari iz stana – stari televizor, sat koji mi je otac ostavio, čak i maminu ogrlicu koju sam čuvao za Ivanovu buduću ženu. Sve samo da mu otplatim dugove i spasim ga od nevolje.

Ali što sam više davao, to je on više tražio.

Jednog dana došao je kući s novim mobitelom i skupim tenisicama.

“Odakle ti to?” pitao sam ga.

“Prijatelj mi posudio,” odgovorio je bez trunke srama.

“Ivan, ne možeš tako živjeti! Ne možeš stalno uzimati od drugih!”

On se nasmijao podrugljivo: “A ti možeš? Ti si cijeli život radio za druge i što imaš? Stan u kojem prokišnjava krov i auto star dvadeset godina! Ja neću tako živjeti!”

Te riječi su me pogodile kao nož u srce.

Počeli smo se svađati svaki dan. Više nije bilo razgovora o školi, o prijateljima, o životu. Samo novac – koliko imam, koliko mogu dati, koliko još treba.

Jedne večeri došao sam kući i zatekao ga kako prevrće ladice u potrazi za novcem.

“Što radiš?” pitao sam ga.

“Treba mi za kladionicu! Obećao sam prijateljima!”

“Ivan, ne mogu više! Sve sam dao što imam!”

On me pogledao s prijezirom: “Onda si beskoristan!”

Te noći nisam mogao spavati. Sjedio sam na balkonu i gledao svjetla grada. Sjetio sam se svog oca koji me učio da poštenje nema cijenu. Gdje sam pogriješio? Jesam li previše popuštao Ivanu nakon smrti njegove majke? Jesam li mu trebao biti stroži?

Sljedećeg jutra odlučio sam – više neću davati novac. Moram ga pustiti da nauči na svojim greškama.

Kad sam mu to rekao, poludio je.

“Mrzim te! Nikad mi nisi bio pravi otac! Samo si mislio na sebe!”

Pogledao sam ga i prvi put osjetio strah – ne za njega, nego od njega.

Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo zadnji put razgovarali. Ivan se iselio kod prijatelja. Povremeno ga vidim na ulici, ali ne želi ni pogledati prema meni.

Stan je tih, previše tih. Nedostaje mi čak i njegova vika.

Ponekad sjedim za stolom i gledam njegovu sliku iz djetinjstva.

Pitam se – ima li još nade za nas? Možemo li opet pronaći put jedno do drugoga ili smo zauvijek izgubljeni?

Jeste li vi ikada morali birati između ljubavi prema djetetu i vlastitih granica? Kako ste znali da ste napravili pravu stvar?