„Daj mi mira, tata!” – Priča o ocu i sinu koje je novac razdvojio
„Daj mi mira, tata! Ne zovi me više!”
Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedio sam za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Ruke su mi drhtale, a srce mi je bilo teško kao kamen. Nikad nisam mislio da će moj sin, moj Dino, izgovoriti nešto takvo. Sjećam se dana kad sam ga prvi put držao u naručju, kad je bio samo malo klupko života, a ja sam mu obećao da ću ga uvijek štititi. Gdje smo to pogriješili?
Sve je počelo prije dvije godine, kad sam prodao staru kuću u Travniku i preselio se u Zagreb. Novac od prodaje bio je dovoljan da kupim manji stan i nešto ostavim sa strane. Dino je tada već studirao u Sarajevu, a ja sam mislio da će mu biti lakše ako mu pomažem. Slali smo mu novac svaki mjesec, a on bi uvijek zahvaljivao kratkim porukama: „Hvala, stari.”
Ali onda su došle promjene. Dino je počeo izlaziti s Lejlom, djevojkom iz imućne sarajevske obitelji. Odjednom su mu trebale nove tenisice, putovanja, skupi mobitel. Nisam mogao reći ne – pa to je moj sin! Supruga Jasna me upozoravala: „Nemoj ga razmaziti, Zlatane. Neka nauči vrijednost novca.” Ali nisam mogao slušati. Bio sam uvjeren da mu pomažem.
Jednog dana zazvonio je telefon. Dino je bio uzrujan:
– Tata, treba mi još novca. Lejla i ja idemo na more s njenim društvom.
– Dino, sine, već sam ti poslao prošli tjedan…
– Znam, ali nije dovoljno! Svi idu, ne mogu biti jedini koji nema!
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Pokušao sam mu objasniti:
– Sine, znaš da nije lako… Moramo paziti na troškove.
– Ma pusti to! Uvijek ista priča! Ako nećeš pomoći, reci odmah!
Taj razgovor bio je prvi put da sam osjetio zid između nas. Od tada su pozivi postajali sve rjeđi, a zahtjevi za novcem sve češći. Kad bih ga nazvao samo da pitam kako je, odgovarao bi kratko ili bi rekao da nema vremena.
Jedne večeri Jasna me pogledala tužno:
– Zlatane, izgubili smo ga. Više ga ne zanima ništa osim novca.
Nisam joj mogao odgovoriti. Osjećao sam se kao da sam podbacio kao otac.
Prošle zime Dino je došao kući za praznike. Sjeli smo za stol, pokušali razgovarati kao nekad. Ali čim sam spomenuo posao ili planove za budućnost, odmahnuo je rukom:
– Tata, pusti me s tim pričama! Danas se sve vrti oko love. Ako nemaš, nemaš ni života.
Jasna je zaplakala. Ja sam šutio.
Nakon toga uslijedila je ona kobna svađa. Dino me nazvao kasno navečer:
– Trebam hitno pet tisuća kuna. Lejla ima rođendan i svi idu u Beč.
– Dino, to je previše! Ne mogu ti to dati.
– Znači ništa ti ne značim? Samo kad trebaš nešto od mene, onda sam ti sin!
– Sine, nije tako…
– Daj mi mira, tata! Ne zovi me više!
Veza se prekinula. Ostao sam sjediti u mraku, osjećajući kako mi se svijet ruši.
Prošli su mjeseci bez riječi od njega. Jasna je pokušavala doći do njega preko Lejline majke, ali bez uspjeha. Prijatelji su me tješili: „Pustit će ga to, shvatit će jednog dana.” Ali što ako ne shvati? Što ako ga zauvijek izgubim?
Jednog jutra stigla je poruka: „Tata, oprosti.”
Srce mi je preskočilo od radosti i straha. Nazvao sam ga odmah.
– Dino?
– Tata… Žao mi je zbog svega. Nisam znao kako drugačije…
Plakao je s druge strane linije. Rekao mi je da su ga Lejla i njeni prijatelji ostavili kad više nije mogao pratiti njihov tempo. Osjetio se izgubljeno i posramljeno.
– Sine, uvijek si moj sin. Novac nije važan – ti si važan.
Dugo smo razgovarali te večeri. Počeli smo graditi mostove koje smo sami srušili.
Ali još uvijek osjećam strah – hoće li nas opet razdvojiti novac? Hoće li Dino naučiti cijeniti ono što ima ili će opet tražiti sreću tamo gdje je nema?
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što djeca danas misle da je novac sve? Ili ih društvo tjera na to? Možemo li još spasiti ono što nas veže ili smo već previše izgubili?