Cvjetovi na mojoj haljini, suze na mom licu: Moja noć srama i snage
“Lana, molim te, izađi van. Ne možeš ovako ući na maturalnu večer,” rekla je profesorica Marija, gledajući me strogo preko naočala. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala shvatiti što nije u redu. Pogledala sam prema vratima dvorane, gdje su svi moji prijatelji već plesali i smijali se. Na sebi sam imala haljinu koju sam mjesecima birala s mamom – duga, lepršava, s nježnim cvjetnim uzorkom koji me podsjećao na bakinu baštu u Travniku.
“Ali… profesorice, sviđa mi se ova haljina. Nigdje u pravilima ne piše da ne smijemo nositi cvjetne uzorke,” pokušala sam tiho, ali glas mi je zadrhtao.
“Lana, pravila su jasna. Svečana odjeća znači nešto drugo. Ne možemo dozvoliti iznimke. Molim te, napusti prostoriju dok ne dođeš prikladno odjevena,” rekla je hladno, okrenuvši mi leđa.
Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima. Pogledala sam prema Lejli, svojoj najboljoj prijateljici, koja mi je samo nijemo klimnula glavom iz daljine, nemoćna da išta učini. Izašla sam van na hladan zrak, osjećajući se kao da me cijeli svijet odbacio. Sjedila sam na klupi ispred škole, gledajući kako svjetla iz dvorane trepere kroz prozor, a smijeh i glazba dopiru do mene kao podsjetnik na sve što propuštam.
Izvadila sam mobitel i drhtavim prstima nazvala Lejlu.
“Halo?” javila se tiho.
“Izbacili su me… zbog haljine. Ne mogu vjerovati. Osjećam se kao zadnja budala,” jecala sam.
“Lana, nije do tebe. Znaš kakvi su ovdje… uvijek traže dlaku u jajetu. Doći ću van za pet minuta, neću te ostaviti samu,” rekla je odlučno.
Dok sam čekala Lejlu, prisjećala sam se svih onih trenutaka kad su me pokušavali ugurati u kalup – kad su mi govorili da ne budem preglasna, da ne nosim prešarene stvari, da ne budem previše svoja. Uvijek sam bila ona koja iskače iz mase, a sada me to koštalo najvažnije večeri u životu.
Lejla je izašla van i sjela pored mene.
“Znaš šta? Ova škola nije vrijedna tvojih suza. Imaš najljepšu haljinu večeras i to što si izbačena samo pokazuje koliko su uski u glavi,” rekla je i zagrlila me.
“Ali Lejla… svi će pričati o ovome. Moja mama će biti razočarana. Tata će reći da sam opet nešto zakomplicirala…”
“Neka pričaju! Neka svi vide da si imala hrabrosti biti svoja. Hajde, idemo negdje gdje će te ljudi cijeniti zbog onoga što jesi,” predložila je.
Nisam znala kamo bismo mogle otići. Osjećala sam se izgubljeno i povrijeđeno. Tada mi je stigla poruka od rođakinje Maje: “Lana, dođi kod nas na proslavu! Svi pitaju za tebe!”
Maja je slavila rođendan u malom kafiću na Ilidži. Lejla i ja smo sjele u tramvaj, a ja sam cijelim putem gledala kroz prozor, pokušavajući obrisati tragove maskare s obraza. Kad smo stigle, Maja me dočekala raširenih ruku.
“Pa gdje si ti? Svi te čekamo! Vidi kako si lijepa!” viknula je i povukla me unutra.
U kafiću je bilo toplo i veselo. Nitko nije gledao moju haljinu s podsmijehom – naprotiv, svi su komentirali kako je posebna i kako mi baš pristaje. Osjećala sam se prihvaćeno prvi put te večeri.
Maja me povukla na plesni podij.
“Znaš šta? Tvoja škola nema pojma što propušta! Ti si uvijek bila posebna i to nikad nemoj mijenjati zbog drugih,” šapnula mi je dok smo plesale.
Kasnije te večeri sjela sam s Majom i Lejlom na terasu kafića. Pričale smo o svemu – o tome kako nas društvo često tjera da budemo nešto što nismo, kako nas roditelji ponekad ne razumiju i kako je teško biti svoj kad svi očekuju da budeš isti kao ostali.
“Znaš šta mi je najteže? Što imam osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra za njihova pravila,” priznala sam tiho.
Lejla me pogledala ozbiljno:
“Lana, pravila su često tu samo da bi nas ograničila. Ti si dokaz da vrijedi biti drugačiji. Pogledaj oko sebe – ovdje si voljena baš takva kakva jesi.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu dok sam kasnije te noći hodala kući pod zvjezdanim nebom Sarajeva. Znala sam da će priče kružiti školom, da će roditelji imati svoje komentare i da ću možda još dugo osjećati posljedice ove večeri. Ali prvi put nisam osjećala sram – osjećala sam ponos što nisam pristala biti netko drugi samo da bih se uklopila.
Pitala sam se: Koliko nas još mora biti izbačeno iz tuđih pravila prije nego što shvatimo da prava vrijednost leži u tome da budemo svoji? Je li važnije uklopiti se ili ostati vjeran sebi – čak i kad to boli?