Cvijeće koje miriše na izdaju: Priča jedne žene iz Sarajeva
„Opet si mi donio cvijeće?“, pitala sam ga tiho, gledajući kako Adnan nespretno stavlja buket crvenih ruža na kuhinjski stol. Ruke su mu drhtale, a pogled mu je bježao prema prozoru, kao da traži izlaz iz vlastite kože. „Ma, hajde, Amra, zaslužila si. Znaš da te volim“, promrmljao je i poljubio me u čelo, onako usput, kao što se ljubi dijete pred spavanje.
Nisam znala što da mislim. Godinama smo živjeli zajedno, prošli rat, izbjeglištvo, povratak u Sarajevo i sve one sitne svakodnevne borbe koje život nosi. Adnan nikad nije bio romantičan. Cvijeće mi je kupio samo jednom – kad sam rodila našu kćerku Lejlu. I sad, odjednom, svaki dan drugi buket: ruže, tulipani, frezije, pa čak i božuri koje sam voljela kao djevojčica. Prvo sam bila ganuta. Pomislila sam: možda se napokon promijenio, možda je shvatio koliko mi znači pažnja.
Ali onda su počele sitnice. Kasni dolasci s posla. Poruke koje stižu kasno u noć, a on ih briše čim ih pročita. Miris parfema na njegovoj košulji – ne moj parfem, ne onaj koji sam mu poklonila za godišnjicu. Počela sam brojati dane kad je bio nježan prema meni i one kad je bio odsutan duhom. Brojka nije išla u moju korist.
Jedne večeri, dok je Lejla učila za ispit iz matematike, sjela sam pored nje i tiho upitala: „Jesi li primijetila nešto čudno kod tate?“ Pogledala me ispod obrva, onako kako samo tinejdžeri znaju: „Mama, tata je čudan otkad znam za sebe.“ Nasmijala sam se kroz suze.
Sljedećeg dana odlučila sam ga pratiti. Osjećala sam se kao lik iz loše turske serije – žena koja špijunira muža po Sarajevu. Pratila sam ga do BBI centra. Sjeo je u kafić s nekom ženom – plava kosa, crveni kaput. Smijali su se. Njena ruka na njegovoj. Moje srce je kucalo tako glasno da sam mislila da će me svi prepoznati.
Vratila sam se kući prije njega. Skuhala sam kafu i čekala. Kad je ušao, pogledao me kao da ništa nije bilo. „Kako je prošao dan?“ pitao je. „Odlično“, odgovorila sam hladno.
Noćima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad nismo imali ni za kruh, o godinama kad smo sanjali o vlastitom stanu, o Lejlinim prvim koracima i o tome kako smo zajedno plakali kad su nam javili da mu je otac preminuo u Mostaru. Pitala sam se gdje smo pogriješili.
Jedne subote, dok je Lejla bila kod prijateljice, sjeli smo za stol. Nisam više mogla šutjeti.
„Adnane, moram te nešto pitati.“
Pogledao me s blagom nervozom.
„Imaš li nekoga?“
Zastao je. Pogledao me ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
„Amra… nije to tako jednostavno.“
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
„Koliko dugo?“
„Par mjeseci“, priznao je tiho.
Nisam plakala. Nisam vrištala. Samo sam sjedila i gledala ga kao stranca.
„Zašto?“
Slegnuo je ramenima: „Ne znam… osjećao sam se izgubljeno. Ti si uvijek bila jaka, uvijek si znala što hoćeš… Ja sam samo… želio osjetiti da još uvijek vrijedim.“
Te riječi su me zaboljele više od same prevare. Godinama sam se trudila biti jaka zbog njega, zbog Lejle, zbog nas. A sad mi to zamjera.
Sljedećih dana živjeli smo kao duhovi pod istim krovom. Lejla je osjećala napetost i povukla se u svoj svijet muzike i knjiga. Moja mama me zvala svaki dan: „Amra, dušo, jesi li dobro?“ Lagala sam joj da jesam.
Jedne večeri sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla Sarajeva kako trepere pod kišom. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li previše očekivala? Jesam li previše davala? Ili je jednostavno došlo vrijeme da pustim ono što više ne mogu popraviti?
Adnan je pokušavao razgovarati sa mnom, ali nisam imala snage za još jedno objašnjavanje. Oprost nije dolazio lako. Povjerenje još teže.
Na kraju sam odlučila – zbog sebe i zbog Lejle – da zaslužujem više od laži i cvijeća koje miriše na izdaju. Počela sam raditi na sebi, upisala tečaj engleskog jezika, izlazila s prijateljicama iz mladosti koje su me podsjetile tko sam bila prije nego što sam postala samo supruga i majka.
Adnan se iselio mjesec dana kasnije. Lejla je plakala jednu noć, a onda mi rekla: „Mama, bolje ovako nego da se svaki dan pravimo da smo sretni.“
Danas, kad prođem pored cvjećare na Baščaršiji, osjetim gorčinu u grlu ali i olakšanje u srcu. Zaslužujem ljubav koja ne boli i pažnju koja ne skriva laži.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u laži samo zato što se bojimo biti sami? Je li bolje biti povrijeđen istinom ili živjeti u zabludi? Što biste vi učinili na mom mjestu?