Čudo ili prokletstvo? Priča o mom sinu bez ušiju i borbi za njegovo mjesto pod suncem

“Ne gledaj ga tako!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam stajala ispred liječničke ordinacije u Sarajevu, držeći malenog Darija u naručju. Pogledi su me parali, kao da sam kriva što je moj sin rođen bez ušiju. Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio – hladan prosinački dan, snijeg je škripao pod nogama, a ja sam osjećala kako mi se cijeli svijet ruši.

Moj muž, Zoran, šutio je. Njegova šutnja bila je gora od svih riječi. “Sanja, možda je bolje da ga ne vodimo više među ljude. Znaš kakvi su ovdje…” rekao je tiho, gledajući kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, između nas se stvorio zid. Nisam mu mogla oprostiti što se srami vlastitog sina.

Moja svekrva, Mara, nije skrivala razočaranje. “To je prokletstvo, Sanja! U našoj obitelji nikad nije bilo ovakvih stvari. Što si radila u trudnoći?” pitala me, a ja sam gutala suze i šutjela. Zamišljala sam kako bi bilo da živimo negdje drugdje, gdje ljudi ne šapuću iza leđa, gdje djeca ne pokazuju prstom na Darija na igralištu.

Prve godine bile su najteže. Darijo nije mogao čuti ni moj glas, ni glazbu, ni šum kiše. Liječnici su govorili o operacijama, o mogućnosti implantata, ali sve je to bilo skupo i nesigurno. Zoran je radio u građevini, ja sam bila učiteljica u osnovnoj školi. Novca nije bilo dovoljno ni za obične stvari, a kamoli za skupe zahvate u Zagrebu ili Beču.

“Sanja, moramo prihvatiti da naš sin neće biti kao druga djeca,” govorio je Zoran, ali ja nisam mogla. Svake noći sam plakala, moleći Boga da mi da snage. Ponekad sam se pitala jesam li ja kriva. Jesam li trebala više paziti, manje raditi, više se moliti? U Bosni i Hrvatskoj, ljudi uvijek traže krivca, a najlakše je okriviti majku.

Kad je Darijo krenuo u školu, problemi su se samo umnožili. Djeca su ga zadirkivala, zvali su ga “čudak”, a učiteljica Ivana mi je rekla: “Možda bi bilo bolje da ga upišete u posebnu školu.” Osjetila sam kako mi se srce cijepa. “Moj sin nije manje vrijedan!” viknula sam, ali ona je samo slegnula ramenima.

Jedne večeri, dok sam ga uspavljivala, Darijo me pogledao svojim velikim, tamnim očima i pokazao na svoje glave. “Mama, zašto ja nemam uši kao drugi?” Nisam znala što da kažem. “Zato što si poseban, ljubavi. Bog te stvorio baš takvog jer zna da si jak.” Nisam bila sigurna vjerujem li u to, ali nisam imala izbora.

Obiteljski ručkovi postali su mučenje. Mara je stalno ponavljala: “Sanja, moraš se pomiriti s tim. Nije svatko za ovaj svijet.” Zoran je šutio, brat mu Ivan izbjegavao nas je, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Jedino što me držalo bila je ljubav prema Dariju.

Nakon dvije godine, skupili smo dovoljno novca za odlazak u Zagreb. Profesorica Kovačević, poznata otorinolaringologinja, dala nam je nadu. “Postoji mogućnost rekonstruktivne operacije i slušnog implantata. Nije lako, ali vrijedi pokušati.” Zoran je bio skeptičan. “Što ako ne uspije? Što ako ga još više povrijedimo?” Ja sam znala da nemam pravo odustati.

Operacija je bila teža nego što smo očekivali. Darijo je bio hrabar, ali nakon buđenja iz anestezije, plakao je i tražio me. “Mama, boli me…” Držala sam ga za ruku i šaptala: “Proći će, ljubavi. Sve će proći.”

Prvi put kad je čuo moj glas, zaplakala sam. “Mama?” izgovorio je tiho, nesigurno, kao da se boji da je sve san. Taj trenutak bio je čudo, ali i početak nove borbe. Ljudi su i dalje gledali, šaptali, ali Darijo je sada mogao čuti smijeh, glazbu, more. Počeo je svirati gitaru, iako su mu prsti bili nespretni, a Mara je prvi put zaplakala od sreće.

Ali problemi nisu nestali. U školi su ga i dalje zadirkivali, a ja sam se borila sa sustavom koji nije imao razumijevanja za djecu poput njega. Zoran je polako počeo prihvaćati sina, ali između nas je ostala rana. Ponekad sam ga noću čula kako plače u kupaonici, misleći da ga ne čujem.

Jednog dana, Darijo je došao kući s modricom na licu. “Mama, zašto ljudi mrze ono što je drugačije?” Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i obećala sebi da nikad neću prestati boriti se za njega.

Danas, Darijo ima 15 godina. Sviranje gitare mu je sve, ima nekoliko prijatelja koji ga prihvaćaju, ali još uvijek se bori s pogledima i predrasudama. Ja sam naučila da čudo ne znači uvijek sreću, ali znači priliku za borbu. I dalje se pitam: Je li bolje roditi se drugačiji u svijetu koji ne prašta ili živjeti u laži i pretvaranju?

Možda nikad neću znati odgovor, ali jedno znam sigurno – ljubav majke jača je od svake osude. Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li je čudo uvijek blagoslov ili ponekad i prokletstvo?