Crvene cipele i suze na maturalnoj večeri: Priča Lejle Hadžić
“Lejla, zar stvarno misliš obući te cipele?” glas moje majke odjeknuo je kroz stan, dok sam stajala pred ogledalom u svojoj sobi. Pogledala sam prema vratima, gdje je stajala s rukama prekriženim na prsima, obrva podignutih kao da me izaziva. “Mama, to su samo cipele. Crvene su, ali… meni su posebne.”
“Nisi mala više. Znaš što će ljudi reći? Da si napadna, da si previše. Zar ti nije dosta što te već ogovaraju zbog oca?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Otac je otišao prije dvije godine, ostavivši nas s dugovima i pričama koje su kružile po našem malom gradu u Bosni. Majka je od tada postala tvrđa, opreznija, kao da svaki moj korak može biti pogrešan. Ali te crvene cipele bile su poklon od nane iz Hrvatske, jedina stvar koja me podsjećala na djetinjstvo bez briga.
“Neka pričaju što hoće. Ovo je moja maturalna večer!” pokušala sam zvučati odlučno, ali ruke su mi drhtale dok sam vezivala remenčiće na gležnjevima.
Nisam ni slutila da će ta večer biti početak svega što će me slomiti i izgraditi.
U dvorani škole svjetla su blještala, muzika je treštala, a moji prijatelji – Ajla, Dino i Ivana – mahali su mi s drugog kraja sale. “Lejla! Kako si lijepa!” viknula je Ajla i zagrlila me. Dino je namignuo: “Crvene cipele – prava dama!”
Osjetila sam kako mi srce raste od ponosa. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđeno, prihvaćeno. Ali onda je došla ona – Ena, najpopularnija djevojka u razredu, sa svojim društvom.
“Vidi Lejlu! Misli da je Pepeljuga! Samo što joj fali princ… ili tata!” rekla je dovoljno glasno da svi čuju.
Krv mi je udarila u obraze. Pogledala sam prema profesoru Markoviću, koji je samo okrenuo glavu. Nitko nije ništa rekao. Nitko nije stao na moju stranu.
Pokušala sam ignorirati šapat koji se širio salom. Ajla me povukla na plesni podij: “Ne obaziri se, Lejla. Zaslužuješ biti ovdje!”
Ali riječi su pekle jače od bilo kakvog pogleda. Sjetila sam se majčinih riječi – da sam previše, da sam uvijek na meti. Osjećala sam se kao da stojim gola pred svima.
Nakon sat vremena izišla sam van. Kiša je počela padati, sitna i uporna. Stajala sam ispod krova škole, gledajući kako voda ispire šminku s mog lica. U ruci sam stiskala mobitel, ali nisam imala kome pisati. Otac nije bio tu, majka bi rekla da sam sama kriva.
“Lejla?” začula sam tihi glas iza sebe. Bio je to Dino.
“Zašto si izašla? Svi te traže.” Pogledao me zabrinuto.
“Ne mogu više… Dino, zašto ljudi uvijek traže razlog da povrijede druge? Zar nije dovoljno što se trudim biti dobra kćerka, dobra učenica? Zašto uvijek moram biti ona koja štrči?”
Dino je sjeo pored mene na stepenice. “Zato što si hrabra. Zato što se ne uklapaš u njihove kalupe. Znaš li koliko cura bi voljelo imati tvoju snagu?”
Pogledala sam ga kroz suze. “Ne osjećam se hrabro. Osjećam se slomljeno.”
Dino je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Možda moraš prvo pasti da bi znala koliko visoko možeš letjeti.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Vratila sam se kući kasno te noći, mokra do kože, s crvenim cipelama u ruci. Majka me dočekala na vratima.
“Gdje si bila? Svi su pričali o tebi! Sramotiš me pred cijelim gradom!”
“Mama… nisam ja kriva što ljudi pričaju. Nisam ja kriva što tata nije tu! Nisam ja kriva što želim biti svoja!”
Po prvi put sam joj to rekla naglas. Po prvi put nisam povukla riječi nazad.
Majka je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Možda nisi ti kriva… Možda ni ja nisam znala bolje.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o ocu koji nas je ostavio, o majci koja ne zna kako voljeti bez straha, o prijateljima koji su uz mene kad svi drugi šute.
Sljedećih dana Ena je nastavila širiti priče o meni – da sam umišljena, da mislim da vrijedim više od drugih jer imam rodbinu u Hrvatskoj, da mi je nana kupila cipele iz inata. Ali nešto se promijenilo u meni.
Počela sam nositi crvene cipele svaki dan. U školu, u trgovinu, na kavu s Ajlom i Ivanom. Svaki put kad bi me netko pogledao s podsmijehom, uspravila bih leđa i nasmiješila se.
Jednog dana Ena mi je prišla na hodniku.
“Lejla… izvini ako sam bila gruba. Nisam znala da ti je tako teško kod kuće.” Nije zvučala iskreno, ali prvi put nije bilo zlobe u njenim očima.
Samo sam klimnula glavom i otišla dalje.
Maturalna večer mi nije donijela bajku koju sam zamišljala kao dijete. Donijela mi je nešto važnije – naučila me da nepravda boli, ali i da snaga dolazi iznutra.
Danas, kad god obujem crvene cipele, sjetim se one noći kad sam prvi put izabrala sebe umjesto tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam – koliko nas još hoda gradom sa svojim crvenim cipelama koje drugi ne razumiju? Koliko nas još skriva suze iza osmijeha? Možda bismo trebali češće pitati jedni druge: Kako si zaista?