Čovjek koji je mijenjao čarape pet puta dnevno
“Opet? Damiro, zar stvarno moraš i sada?” – moj glas je bio tiši nego što sam željela, ali nisam više mogla izdržati. Stajala sam naslonjena na dovratak kupaonice, gledajući ga kako pažljivo skida čarape, stavlja ih u posebnu vrećicu i vadi novi par iz ladice. Bio je to već peti put danas.
Damir me nije ni pogledao. “Ne mogu drugačije, Ivana. Znaš da ne mogu.”
Sjećam se dana kada sam ga upoznala na tramvajskoj stanici kod Importannea. Bio je nasmijan, duhovit, imao je onu toplinu u očima koju sam tražila cijeli život. Nije mi smetalo što je uvijek imao maramicu u džepu ili što je svaki put provjeravao je li mu novčanik na mjestu. Ali s vremenom, te sitnice su postale pravila, a pravila su postala zidovi među nama.
Na početku braka sve je bilo kao iz bajke. Moja mama, Jasna, stalno je govorila: “Ivana, vidiš kako te pazi! Takvog više nema!” A ja sam vjerovala da sam pronašla nekoga tko će me voljeti bezuvjetno. Ali onda su počele sitne nesuglasice – prvo oko toga kako se slaže veš, pa oko toga koliko puta treba prati ruke nakon povratka iz grada. Damir bi znao stajati ispred ogledala i prati ruke po deset minuta, dok voda curi i curi.
“Ivana, nisi dobro oprala tanjure. Osjećam još masnoću pod prstima,” rekao bi dok bi ih ponovno prao.
Pokušavala sam razumjeti. Pitala sam ga: “Zašto ti to treba? Zar nije dovoljno jednom?” On bi samo slegnuo ramenima i rekao: “Ne mogu si pomoći.”
Moja sestra Mirela dolazila bi vikendom na kavu i šaptala mi: “Znaš, možda bi trebao pričati s nekim stručnim. To nije normalno.” Ali Damir nije htio ni čuti za psihologa. “Nisam lud! Samo volim red i čistoću!”
S vremenom sam počela osjećati da živim s njegovim navikama, a ne s njim. Svaki dan bio je isti: ustajanje u 6:30, tuširanje, mijenjanje čarapa, doručak (uvijek isti – zobene pahuljice s bananom), posao, povratak kući, još jedno tuširanje, još jedno mijenjanje čarapa. Navečer bi sjedio na rubu kreveta i gledao u pod.
Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje snijega, skupila sam hrabrost.
“Damire, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Sve mora biti po tvome. Čak i kad pokušam nešto promijeniti, ti se naljutiš ili povučeš u sebe.”
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena s tugom u očima. “Znaš li ti kako je meni? Znaš li kako je kad te vlastita glava tjera da pereš ruke dok ti koža ne popuca? Da mijenjaš čarape jer osjećaš da nisi čist? Ja bih volio da mogu stati, ali ne mogu!”
Tada sam prvi put shvatila da nije stvar u meni ili njemu – nego u nečemu što nas oboje nadilazi. Ali nisam znala kako dalje.
Moji roditelji su počeli primjećivati promjene. Tata bi me pitao: “Je li sve u redu? Izgledaš umorno.” Mama bi samo šutjela i gledala me onim pogledom koji govori više od riječi.
Jednog dana, dok sam slagala veš u dnevnom boravku, naišla sam na Damirov dnevnik. Nisam ga htjela čitati, ali radoznalost je bila jača od mene. Na prvoj stranici pisalo je: “Danas sam opet razočarao Ivanu. Ne znam kako da joj objasnim da ovo nisam ja – ovo je nešto što me tjera da budem ovakav. Bojim se da će otići.”
Plakala sam cijelu noć.
Sljedećih tjedana pokušavala sam biti strpljiva. Čitala sam o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, tražila savjete na forumima, razgovarala s Mirelom koja mi je bila najveća podrška. Ali Damir se sve više povlačio u sebe.
Jedne subote odlučila sam otići kod njegove mame, gospođe Senade. Sjela sam za kuhinjski stol i rekla: “Ne znam više što da radim. Volim ga, ali osjećam se izgubljeno.” Senada me pogledala i tiho rekla: “Znaš, njegov otac je bio isti takav. Nikad nije tražio pomoć. Možda bi Damir trebao znati da nije sam u tome.”
Te večeri sjeli smo zajedno na kauč.
“Damire,” rekla sam nježno, “znam da ti je teško i da se bojiš tražiti pomoć. Ali nisi sam. Ja sam tu uz tebe i želim da pokušamo zajedno. Hoćeš li barem pokušati razgovarati s nekim stručnim?”
Dugo je šutio, a onda klimnuo glavom.
Počeli smo odlaziti kod psihologa u Dom zdravlja na Trešnjevci. Prvi susreti bili su teški – Damir je bio zatvoren, ali polako se otvarao. Naučila sam kako mu mogu pomoći bez osuđivanja i kako postaviti granice za sebe.
Naša svakodnevica nije postala savršena preko noći. I dalje ima dana kad mijenja čarape pet puta dnevno ili kad pere ruke do iznemoglosti. Ali sada barem razgovaramo o tome.
Nekad se pitam – koliko ljubavi treba da prebrodiš tuđe demone? I gdje je granica između podrške i gubitka sebe?
Što vi mislite – može li ljubav izdržati sve? Ili postoje stvari koje jednostavno ne možemo promijeniti?