Cijena sklada: Moj život između tišine i pobune
“Jesi li ti normalna, Ivana? Opet nisi oprala Davorove košulje!” – vikao je moj svekar iz hodnika, dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale iznad sudopera. Zvuk njegovih koraka odzvanjao je kroz stan u Novom Zagrebu, kao da svaki njegov korak podsjeća na moju nesposobnost da budem ‘dobra žena’. Davor je sjedio za stolom, gledao televiziju i nije ni trepnuo. Nije me pogledao, nije me zaštitio. Samo je šutio, kao i uvijek.
U tom trenutku, dok sam prala suđe koje nisam ni koristila, osjetila sam kako mi se u prsima skuplja težina. Nisam znala je li to tuga, bijes ili samo umor. Možda sve zajedno. “Ivana, nemoj se ljutiti, ali stvarno bi trebala više paziti na kuću,” dodala je svekrva tiho, kao da mi šapće neku tajnu koju samo žene razumiju. Pogledala sam kroz prozor na sivilo dvorišta, gdje su djeca iz susjedstva igrala nogomet, i pitala se – kad sam ja zadnji put bila dijete?
Moja svakodnevica bila je popis zadataka: ručak, pranje, peglanje, briga o dvoje djece, slušanje prigovora. Davor je radio u banci, dolazio kući umoran i šutljiv. Kad bi progovorio, bilo je to o računima ili o tome kako mu je kolega Ivan dobio povišicu. “Zašto ti ne nađeš neki posao?” znao bi reći, ali kad bih spomenula razgovor za posao u knjižari, odmahnuo bi rukom: “Tko će onda s djecom? Tko će skuhati?”
Moja prijateljica Sanja iz Sarajeva često mi je govorila: “Ivana, moraš misliti na sebe. Nisi ti ničija sluškinja.” Ali ja sam znala da ona ne razumije – ili možda nisam htjela priznati da ima pravo. U mojoj obitelji žene su uvijek bile tihe, poslušne. Moja mama je šutjela dok je tata vikao, baka je šutjela dok je djed pio. I ja sam šutjela.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala svoje ruke – ispucale od deterdženta, nokti kratki i neuredni. Davor je došao iz dnevne sobe i sjeo nasuprot mene.
“Što ti je?” pitao je bez stvarnog interesa.
“Umorna sam,” rekla sam tiho.
“Svi smo umorni,” odgovorio je i ustao po pivo.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje prijateljice: “Moraš misliti na sebe.” Po prvi put sam se zapitala – tko sam ja kad skinem ovu pregaču? Jesam li još uvijek ona Ivana koja je voljela čitati poeziju, koja je sanjala o putovanjima?
Sljedećih dana počela sam zapisivati svoje misli u bilježnicu koju sam skrivala ispod jastuka. Pisala sam o svojim snovima, o tome kako bih voljela otići na more sama, bez ikoga da mi govori što trebam raditi. Pisala sam o tome kako bih voljela da me Davor pogleda kao ženu, a ne kao kućnu pomoćnicu.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš, čula sam kako Davor viče na našeg sina: “Zašto si opet dobio trojku iz matematike? Što radiš cijeli dan?” Pogledala sam sina – oči su mu bile pune suza. U tom trenutku nešto se prelomilo u meni.
“Dosta!” viknula sam glasnije nego ikad prije. Svi su zastali. “Dosta više tog vikanja! Dosta prigovora! Nismo robovi!”
Davor me gledao kao da me prvi put vidi. Svekar i svekrva su šutjeli. Djeca su se skupila oko mene.
Te večeri nisam skuhala večeru. Sjela sam s djecom na pod i pričali smo viceve. Davor je otišao kod prijatelja na pivo i nije se vratio do kasno.
Sutradan sam otišla u knjižaru i pitala za posao. Vlasnica, gospođa Marija, nasmijala se: “Trebamo nekog tko voli knjige više od života!” Osjetila sam kako mi srce brže kuca.
Kad sam došla kući i rekla Davoru da počinjem raditi tri dana tjedno, pogledao me s nevjericom.
“Tko će onda s djecom?”
“Ti,” odgovorila sam mirno. “Ili tvoja mama. Ja više ne mogu sama.”
Narednih tjedana atmosfera u kući bila je napeta. Svekrva je šutjela, svekar gunđao pod nosom. Davor je bio hladan. Ali ja sam disala lakše nego ikad prije.
Na poslu sam upoznala Jasminu iz Mostara koja mi je rekla: “I ja sam prošla isto. Muž mi nije dao disati dok nisam rekla dosta.” Počele smo piti kavu poslije posla i smijati se sitnicama.
Jednog dana Davor me dočekao s večerom na stolu. Djeca su bila nasmijana.
“Možda si imala pravo,” rekao je tiho.
Nisam mu odmah povjerovala, ali osjetila sam da se nešto mijenja.
Danas znam da sklad nema cijenu ako ga plaćamo vlastitim dostojanstvom. Naučila sam reći ne i postaviti granice – sebi i drugima.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog mira u kući? I gdje završava žrtva, a počinje gubitak sebe?