Čekaj s vjenčanjem, Lili! – Bijeg mladenke iz stiska svekrvine obitelji

“Lili, nisi valjda opet zaboravila da je danas proba kolača?” glas Zorice, moje buduće svekrve, odjekuje stubištem dok ja pokušavam pronaći trenutak mira u sobi koju sam privremeno nazvala svojom. U ruci držim mobitel, gledam poruku od mame: “Jesi li dobro, dušo?” i osjećam kako mi oči naviru suzama. Nisam dobro, ali kako to reći kad svi očekuju da budem najsretnija žena na svijetu?

Sve je počelo prije šest mjeseci, kad me Ivan zaprosio na obali Une, tamo gdje smo prvi put zajedno sjeli na klupu. Bio je to trenutak iz bajke, ali bajka se rasplinula čim sam pristala. Njegova obitelj, stara zagrebačka familija, odmah je preuzela sve konce. “Mi ćemo sve organizirati, ti se samo pojavi, Lili!” govorila je Zorica, a ja sam se smješkala, misleći da je to samo početni entuzijazam. Ali nije prestajalo. Svaki detalj, od boje salveta do izbora muzike, prolazio je kroz filter njegove majke i sestre.

Jednog jutra, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, Zorica je sjela nasuprot mene, s papirima u ruci. “Lili, moramo razgovarati o popisu gostiju. Tvoja strana je malo prevelika, znaš, sala ima ograničenja…” Pogledala sam je i osjetila kako mi se glas gubi. “Ali, Zorice, to su moji najbliži…” pokušala sam, ali ona je već prekrižila nekoliko imena. “Bit ćeš ti sretna, vjeruj mi. Mi znamo kako se to radi.”

Ivan je bio između. Kad bih mu se požalila, samo bi slegnuo ramenima: “Znaš kakva je mama, pusti je, proći će to.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova borba. Njegova sestra Ana mi je jednom prilikom, dok smo birale vjenčanicu, šapnula: “Nemoj uzeti onu s čipkom, mama ne voli čipku.” Pogledala sam je u čudu. Zar ni vjenčanicu ne mogu sama izabrati?

Moja mama, Jasmina, zvala me svaku večer. “Lili, jesi li sigurna da je to ono što želiš? Znaš, brak nije samo slavlje, to je život.” Sjećam se kako sam joj jednom, kroz suze, priznala: “Mama, osjećam se kao gost u vlastitom životu.” Ona je šutjela, a onda tiho rekla: “Dušo, uvijek imaš izbor. Samo ga moraš prepoznati.”

Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi, Ivan je došao do mene. “Lili, što ti je?” pitao je, ali u njegovom glasu nije bilo stvarne brige, više umor od mojih pritužbi. “Ne mogu više, Ivane. Osjećam se kao lutka na koncu. Sve je pod kontrolom tvoje mame, tvoje sestre, a ja… ja nestajem.” On je uzdahnuo. “Znaš da je njima stalo do nas. Samo žele najbolje.”

Ali što je s onim što ja želim? Što je s mojim snovima, s mojim prijateljima, s mojom obitelji? Počela sam se buditi noću, sanjajući da bježim iz sale, bosa, dok me svi gledaju s osudom. Jednog jutra, dok sam prala zube, pogledala sam se u ogledalo i nisam prepoznala osobu koja mi uzvraća pogled. Oči su mi bile tužne, ramena pogrbljena. Gdje je nestala ona Lili koja se smijala, koja je znala što želi?

Dan prije probe vjenčanja, Zorica je došla u moju sobu bez kucanja. “Lili, sutra dolazi rodbina iz Osijeka, molim te da obučeš onu plavu haljinu, znaš da je pristojna.” Pogledala sam je i prvi put osjetila bijes. “Zorice, mogu li ja sama odlučiti što ću obući?” Ona je podigla obrve. “Lili, nemoj sad praviti probleme. Svi računaju na tebe.”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: mama koja me grli, tata koji me vodi na prvi dan škole, Ivan koji me drži za ruku na Uni, Zorica koja mi diktira svaki korak. Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. Nisam željela ovakav život. Nisam željela biti nečija lutka.

Ujutro sam spakirala torbu. U nju sam stavila samo najosnovnije: nekoliko haljina, knjigu koju mi je mama poklonila, i fotografiju s Unom. Ivan je još spavao. Izašla sam tiho, bez pozdrava. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam hodala prema autobusnoj stanici. Nisam znala kamo idem, ali znala sam da moram otići.

Nazvala sam mamu. “Dolazim kući, mama. Ne mogu više.” S druge strane čuo se uzdah olakšanja. “Dušo, vrata su ti uvijek otvorena.”

Dok sam sjedila u autobusu, gledala sam kroz prozor i osjećala kako mi se vraća dah. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Znam da će biti teško, da će biti osuda, da će Ivanova obitelj pričati svašta. Ali ovo je moj život. I napokon ga uzimam natrag.

Ponekad se pitam: jesam li kukavica što sam pobjegla ili hrabra što sam se spasila? Što biste vi učinili na mom mjestu?