Buketi ruža i tišina između nas
“Za tebe su,” rekao je Ivan, spuštajući buket ruža na stol. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima ono što sam nekad znala prepoznati – iskrenost, toplinu, možda čak i ljubav. Ali sada, u tom trenutku, sve što sam vidjela bila je neka čudna nelagoda, kao da mu je neugodno što mi daje cvijeće.
“Hvala,” promrmljala sam, osjećajući kako mi srce lupa brže nego inače. Nisam mogla vjerovati da je nakon toliko godina braka, nakon svih onih dana kad sam tiho priželjkivala malo pažnje, sada odjednom došao s cvijećem. Bez rođendana, bez godišnjice, bez ikakvog razloga. Samo tako.
Dok sam nastavila guliti krumpire, Ivan je otišao u dnevni boravak, upalio televizor i pravio se kao da je sve normalno. Zvuk vijesti ispunio je stan, ali meni su u glavi odzvanjale samo njegove riječi: “Za tebe su.”
Navečer, dok smo sjedili za stolom s našom kćeri Lanom i sinom Damirom, pokušavala sam se ponašati kao da je sve u redu. Lana je pričala o školi, Damir je gunđao zbog zadaće iz matematike, a Ivan je šutio i gledao u tanjur. Povremeno bi me pogledao ispod obrva, ali čim bih uhvatila njegov pogled, skrenuo bi ga prema prozoru.
Kad su djeca otišla u svoje sobe, ostali smo sami. Tišina je bila gusta, gotovo opipljiva. Nisam izdržala.
“Ivane… Zašto si mi danas donio cvijeće?”
Pogledao me iznenađeno, kao da nije očekivao to pitanje. “Pa… zato što te volim. Zar ne smijem svojoj ženi donijeti cvijeće?”
Nisam odgovorila odmah. Samo sam ga gledala i čekala. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Te noći nisam mogla spavati. Okretala sam se po krevetu, slušala njegovo ravnomjerno disanje i razmišljala o svemu što smo prošli zajedno – o danima kad smo bili sretni, o svađama zbog novca, o njegovim dugim radnim danima i mojim neprospavanim noćima uz bolesnu djecu. Ipak, nikad nisam posumnjala u njega. Do sada.
Sljedećeg jutra, dok sam spremala doručak, zazvonio mu je mobitel. Bio je u kupaonici pa sam ga nehotično pogledala – na ekranu je pisalo “Ana”. Zastala sam na trenutak. Ana? Nije imao kolegicu s tim imenom, barem ne koliko sam znala. Telefon je prestao zvoniti i ja sam nastavila miješati kavu, ali osjećaj nelagode nije nestajao.
Kasnije tog dana, dok sam slagala rublje u spavaćoj sobi, Ivanov sako pao je s vješalice. Iz džepa mu je ispao račun iz cvjećarne – na njemu je pisalo: “Za Anu”. Srce mi je stalo na sekundu. Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam podizala papir.
Kad se vratio kući, čekala sam ga u kuhinji. Nije mogao izbjeći razgovor.
“Ivane, tko je Ana?”
Zaledio se na mjestu. Pogled mu je pobjegao prema podu.
“To… nije ništa važno,” promucao je.
“Nemoj mi lagati! Cvijeće nije bilo za mene, zar ne?”
Tišina. Samo tišina i njegovo teško disanje.
“Ana je… kolegica s posla. Ima rođendan danas. Zaboravio sam kupiti poklon pa sam usput uzeo cvijeće. Ali… kad sam došao kući… nisam mogao… Nisam mogao to odnijeti njoj. Osjećao sam se krivim. Zato sam ti dao buket.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Znači ipak si mislio na nju?”
“Nisam… Ne znam više ni sam što osjećam! Sve je nekako… izgubilo smisao zadnjih godina. Ti si stalno umorna, ja stalno radim… Ana me barem sasluša kad mi je teško na poslu…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Sve ono što sam godinama osjećala – usamljenost, tugu, nevidljivost – sada je imalo ime i lice: Ana.
Prošli su dani u kojima smo jedno drugome govorili samo najnužnije stvari. Djeca su primijetila da nešto nije u redu – Lana me pitala zašto tata više ne večera s nama za stolom, Damir se povukao u sebe i još više vremena provodio pred računalom.
Jedne večeri nazvala me sestra Mirela iz Sarajeva.
“Šta ti je, Amra? Čujem ti glas kroz telefon kao da si na rubu suza.”
Ispričala sam joj sve – o cvijeću, o Ani, o Ivanu koji više nije moj Ivan.
“Znaš šta? Nisi ti kriva što se on pogubio. Ali moraš odlučiti šta želiš dalje – hoćeš li oprostiti ili krenuti dalje sama? Djeca tebe trebaju bistru glavu i otvoreno srce.”
Te riječi su me pogodile jače nego išta drugo do tada.
Sljedećih tjedana Ivan i ja smo išli na razgovore kod bračnog savjetnika u Mostaru. Bilo je teško – svaki razgovor završavao bi suzama ili ljutnjom. Ponekad bih ga gledala i pitala se gdje je nestao onaj mladić kojeg sam voljela još iz srednje škole u Tuzli.
Jednog dana došao je kući ranije nego inače. Sjeli smo za stol bez riječi.
“Amra,” rekao je tiho, “ne znam mogu li ti ikad vratiti povjerenje koje si izgubila zbog mene. Ali želim pokušati – zbog tebe, zbog djece… zbog nas.”
Pogledala sam ga kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Može li ljubav preživjeti izdaju? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile?