Buketi ruža i mirisi izdaje: Dan kada su cvjetovi uništili moj brak
“Zar stvarno misliš da se sve može popraviti jednim buketom ruža, Ivane?” moj glas je drhtao dok sam gledala crvene latice na stolu, kapljice vode još su klizile niz stabljike. Bilo je točno deset godina otkako smo izrekli sudbonosno ‘da’ u crkvi sv. Ante u Sarajevu, pred našim obiteljima, prijateljima i Bogom. Tada sam vjerovala da će ljubav biti dovoljna. Danas, dok stojim u kuhinji našeg stana u Zagrebu, osjećam samo težinu tišine koja nas već mjesecima guši.
Ivan je šutio, gledao kroz prozor prema sivom dvorištu. “Nisam znao što drugo da napravim, Ena. Htio sam… htio sam da znaš da mi je stalo.” Njegov glas bio je tih, gotovo nečujan. U tom trenutku, sjetila sam se svih onih godina kad smo šutjeli umjesto da pričamo, kad smo birali mir umjesto istine.
Prije nekoliko dana, moja prijateljica Mirela me pitala: “Jesi li sretna ili samo navikla?” Nisam znala odgovoriti. S Ivanom sam prošla ratne godine u Mostaru, selidbe, gubitke i radosti. Ali posljednjih godina, kao da smo živjeli paralelne živote. On je radio prekovremeno u banci, ja sam se brinula za djecu i roditelje koji su ostali u Bosni. Navečer bismo sjedili jedno pored drugog pred televizorom, ali između nas je zjapila praznina.
“Sjećaš li se kad si mi prvi put donio ruže?” upitala sam ga, pokušavajući pronaći trag onog mladića kojeg sam voljela. “Bilo je to na onoj klupi kod Vječne vatre. Rekao si da ćeš me voljeti zauvijek.”
Ivan je slegnuo ramenima. “Znam. Ali život… život nas je promijenio.”
“Nije nas život promijenio, Ivane. Mi smo prestali birati jedno drugo. Prestali smo razgovarati. Sve ove godine… koliko puta si me pitao kako sam? Kako se osjećam? Koliko puta si me zagrlio bez razloga?” Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njim.
On je uzdahnuo i sjeo za stol, glavu spustio među ruke. “Ne znam više što želiš od mene. Sve što radim, radim za nas. Za djecu. Da imamo krov nad glavom, da ne brinemo hoćemo li imati za režije ili za školu. Zar to nije dovoljno?”
“Nije!” povikala sam, glas mi je odjeknuo kroz stan. “Nije dovoljno! Ja ne želim samo preživljavati! Želim osjećati da sam živa, da me netko vidi, čuje… da sam nekome važna!”
U tom trenutku, naš sin Filip provirio je iz svoje sobe: “Mama, tata… možete li se prestati svađati?” Pogledali smo ga oboje, a ja sam osjetila val krivnje kako mi steže grlo.
Kad se Filip vratio u sobu, Ivan je tiho rekao: “Ne želim da djeca pate zbog nas.”
“Ni ja ne želim,” odgovorila sam. “Ali zar nije gore da odrastaju gledajući dvoje ljudi koji su stranci pod istim krovom?”
Sljedećih dana vladala je ledena tišina. Ivan je dolazio kasno kući, ja sam se pravila da spavam kad bi ušao u sobu. Mirela me zvala svaki dan: “Ena, moraš odlučiti što želiš. Ne možeš cijeli život čekati da se nešto promijeni samo od sebe.” Pitala me i za onu ženu iz Ivanove firme, Anitu – onu koja mu stalno šalje poruke kasno navečer.
Jedne večeri nisam izdržala: “Tko ti stalno piše?”
Ivan je pogledao u telefon pa u mene: “To je Anita iz računovodstva. Ima problema s mužem pa mi se povjerava.” Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“I ti si joj rame za plakanje? A meni ne možeš reći ni kako si proveo dan?”
Ivan je šutio. Zrak između nas bio je gust od neizgovorenih riječi.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo zajedno sanjali o kući na moru, o Filipovom prvom koraku, o mojoj majci koja mi je govorila: “Brak nije bajka, Ena. Moraš znati kad trebaš ostati, a kad otići.” Nikad nisam mislila da ću doći do tog raskrižja.
Na dan naše godišnjice Ivan je došao ranije kući s buketom ruža. Djeca su bila kod bake u Samoboru. Pokušao me poljubiti, ali ja sam se povukla.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam mu tiho. “Ne mogu glumiti sreću zbog djece ili zbog susjeda koji misle da smo savršeni par. Želim biti iskrena prema sebi i prema tebi.”
Ivan je stajao zbunjen, ruže su mu drhtale u ruci.
“Što to znači? Hoćeš li otići?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Ne znam još. Ali znam da ovako više ne mogu. Možda nam treba pauza… možda razgovor sa stručnjakom… možda samo iskrenost nakon svih ovih godina.” Osjetila sam olakšanje i strah istovremeno.
Te večeri sjedila sam sama za stolom, gledala latice ruža kako padaju na stolnjak i pitala se gdje smo pogriješili. Je li moguće ponovno pronaći ljubav nakon toliko godina šutnje? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Možda ste i vi nekad osjetili miris ruža koji ne donosi radost nego bolnu istinu? Što biste vi napravili na mom mjestu?