Bratova žena ne želi da slavimo zajedno: Obiteljska drama za stolom

“Ne želim da dolaze!” Jasmina je viknula iz kuhinje, dok sam ja stajala u hodniku s vrećicom punom kolača koje je mama poslala. Brat Ivan je stajao između nas, pogleda spuštenog prema podu. “Ajde, Jasmina, pa to je samo ručak…” pokušao je smiriti situaciju, ali njezin pogled bio je leden. “Samo ručak? Svake godine ista priča! Tvoja mama sve sprema, svi se okupe kod nje, a ja sam ovdje kao gost u vlastitoj kući!”

Osjetila sam kako mi srce lupa. Nisam znala što reći. Uvijek smo slavili zajedno, kod naših roditelja u Sarajevu, a sada, prvi put otkad su se preselili u Zagreb, Ivan je predložio da dođemo kod njih. Mama je bila sretna što će netko drugi preuzeti organizaciju, ali Jasmina očito nije dijelila to veselje.

Sjedila sam u dnevnoj sobi, gledajući kroz prozor na sivilo zagrebačkog prosinca. Ivan je došao tiho i sjeo pored mene. “Znaš da ona nije loša… Samo… osjeća se kao da nikad nije dovoljno dobra za našu obitelj.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi naviru suze. “Ivan, pa nitko to ne misli. Mama tebe voli najviše na svijetu. I Jasminu. Samo… znaš kakva je ona, voli sve držati pod kontrolom.”

Jasmina je ušla u sobu s tanjurom kolača i stavila ga pred mene. “Evo, probaj. Napravila sam ih po receptu tvoje mame.” Pogledala sam je iznenađeno. “Hvala ti… Izgledaju odlično.” Sjela je nasuprot mene i nekoliko trenutaka vladala je tišina. “Znaš,” počela je tiho, “meni nije lako ovdje. Moja obitelj je daleko, a vaša… vaša je uvijek tako povezana. Osjećam se kao da nikad neću pripadati.”

Ivan je ustao i otišao u kuhinju, ostavljajući nas same. “Jasmina, znam da ti nije lako. Ali vjeruj mi, ni meni nije uvijek bilo lako s mamom. Ona ima svoje načine, ali voli tebe jer voli Ivana.” Jasmina je slegnula ramenima. “Možda… Ali kad god dođete ovdje, osjećam se kao da svi gledate što radim, kako kuham, kako postavljam stol… Nikad nisam dovoljno dobra.”

Osjetila sam kako mi se steže grlo. “Možda bismo trebale više razgovarati o tome. Znaš, i ja sam ljubomorna na tebe ponekad. Ti imaš Ivana svaki dan, a ja ga viđam samo za praznike.” Pogledala me iznenađeno i prvi put sam vidjela iskru razumijevanja u njezinim očima.

Te večeri, kad su svi sjeli za stol – mama, tata, Ivan, Jasmina i ja – napetost se mogla rezati nožem. Mama je pokušavala započeti razgovor o vremenu i poslu, ali nitko nije slušao. Tata je šutio i gledao u tanjur. Ivan je nervozno premještao vilicu s jedne strane na drugu.

Odjednom je Jasmina ustala i podigla čašu. “Znam da vam možda nije lako doći ovdje umjesto kod vaše kuće, ali želim da znate da sam se stvarno trudila da ovo bude posebno za sve nas.” Pogledala je Ivana pa mene. “Možda nisam savršena domaćica kao vaša mama, ali volim ovu obitelj i želim biti dio nje.”

Mama je spustila ruku na njezinu i tiho rekla: “Draga moja, nisi ti gost ovdje. Ti si moja snaha i dio si naše obitelji.” U tom trenutku svi smo zaplakali – čak i tata koji nikad ne pokazuje emocije.

Nakon večere sjedili smo zajedno uz kolače i kavu. Smijali smo se starim pričama iz djetinjstva i prvi put nakon dugo vremena osjećala sam toplinu koju sam mislila da smo izgubili.

Ali kad sam kasnije te večeri ležala u krevetu kod roditelja, nisam mogla prestati razmišljati o svemu što se dogodilo. Koliko često dopuštamo da nas nesigurnosti i ljubomora udalje od onih koje volimo? I koliko često zaboravimo reći jedni drugima koliko nam znače?

Možda bismo svi trebali češće pitati: Jesmo li dovoljno iskreni prema onima koje volimo? I što nam zaista znači obitelj?