Bratova Octavia i moja noćna mora: Kako je jedan potpis pretvorio moj život u pakao obiteljskih dugova

“Znaš, samo na mjesec dana, dok ne riješim papire s bankom. Nemaš brige, sve je pod kontrolom”, govorio je Petar, moj stariji brat, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom u stanu naših roditelja u Travniku. Njegova žena, Mirela, šutjela je i gledala kroz prozor, a ja sam osjećao kako mi se želudac steže. Znao sam da Petar često upada u probleme, ali nikad nije tražio ništa veliko od mene. Do tog dana.

“Dobro, Petre. Ako ti to toliko znači… Ali znaš da sam ja već imao problema s kreditima. Ne želim opet prolaziti kroz to”, rekao sam tiho, ali on je već slavio, tapšao me po ramenu i govorio: “Ma nemaš ti pojma koliko mi ovo znači! Sve će biti brzo gotovo.”

Nisam mogao ni zamisliti da će taj potpis na ugovoru za Octaviju postati početak moje noćne more. Prvih mjesec dana nije bilo problema. Auto je stajao parkiran ispred njihove zgrade, a ja sam nastavio sa svojim poslom u maloj trgovini u Novom Travniku. Onda su počela stizati pisma. Prvo jedno, pa drugo – kazne za parkiranje, neplaćene cestarine, pa čak i opomena iz banke zbog neplaćenih rata kredita na auto.

“Petre, što je ovo? Zašto dobivam opomene na svoje ime?” pitao sam ga jednog popodneva kad sam došao kod njih. Mirela je odmah ustala i otišla u kuhinju, a Petar je slegnuo ramenima.

“Ma to su gluposti, znaš kakvi su naši ljudi u općini. Sve će to doći na svoje. Samo još malo strpljenja.”

Ali nije došlo na svoje. Dugovi su rasli, a ja sam svaki dan gledao kako mi iz banke prijete ovrhom. Moja djevojka Ivana počela je izbjegavati razgovore o budućnosti. “Ne mogu vjerovati da si opet upao u tuđu jamu! Zar nisi naučio lekciju kad si bio jamac za rođaka?” vikala je jedne večeri dok smo sjedili u mom malom stanu.

“To je moj brat! Što sam trebao? Odbiti ga?” odgovorio sam, ali znao sam da nema pravog odgovora.

Mirela je sve više šutjela kad bih dolazio kod njih. Jednom sam čuo kako govori Petru: “Tvoj brat je budala što ti vjeruje. Sad ćeš vidjeti kako ćeš ga izvući iz ovoga.” Te riječi su me zaboljele više nego sve prijetnje iz banke.

Roditelji su pokušavali smiriti situaciju. “Djeco, nemojte se svađati zbog auta! Sve se može riješiti razgovorom,” govorila je mama dok je pravila kavu za sve nas. Ali razgovora nije bilo – samo optužbe i šutnja.

Jednog dana stigla je opomena pred ovrhu. Srce mi je preskočilo kad sam pročitao iznos – 18 tisuća kuna duga za auto koji nikad nisam vozio. Pozvao sam Petra i Mirelu na razgovor.

“Petre, ovo više ne ide! Ili vraćaš auto na sebe ili ću morati prodati svoj stan da pokrijem dugove!”

Petar je šutio, gledao u pod. Mirela je prvi put progovorila: “Nisi ti jedini koji ima probleme. I mi smo pod stresom! Ako misliš da nam možeš okrenuti leđa sad kad nam je najteže, samo izvoli!”

Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam žrtvovao za obitelj – svoje vrijeme, novac, miran san. Ivana me ostavila nekoliko dana kasnije. “Ne mogu više gledati kako te tvoja obitelj uništava. Zaslužuješ bolje, ali ne znaš reći ne!”

Ostao sam sam s dugovima i osjećajem izdaje. Petar se povukao, prestao se javljati na telefon. Mirela mi je poslala poruku: “Ne dolazi više kod nas dok ne riješiš svoje probleme.” Moje probleme? Zar nisu to njihovi problemi koje sam preuzeo iz ljubavi prema bratu?

Prodao sam svoj stari motor da platim dio duga i izbjegnem ovrhu. Roditelji su mi dali nešto novca od svoje male mirovine, ali osjećao sam se kao gubitnik. Ljudi u selu su počeli šaptati iza leđa: “Vidi ga, opet upao u dugove zbog brata… Nikad neće naučiti.”

Jedne večeri sjedio sam na klupi ispred zgrade i gledao svjetla automobila kako prolaze. Sjetio sam se svih onih trenutaka kad smo Petar i ja kao djeca sanjali o boljem životu – bez dugova, bez svađa, samo mir i sreća.

Sad znam da granica između pomoći i žrtvovanja sebe mora postojati. Ali kako reći NE nekome koga voliš? Kako oprostiti sebi što si dopustio da te obitelj povuče na dno?

Možda ste i vi bili u sličnoj situaciji… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj uvijek vrijedna svake žrtve ili ponekad treba misliti i na sebe?