Brat je htio prodati maminu kuću dok je ležala bolesna: Od tog dana više nismo ista obitelj

“Ne možeš to napraviti, Ivane! To je mamina kuća, naš dom!” viknula sam kroz suze, držeći se za dovratak kao da će mi to pomoći da ostanem na nogama. Ivan je stajao nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogled mu je bio tvrd, hladan. “Ana, dosta mi je svega. Ne mogu više. Neka se netko drugi brine za nju. Ja imam svoj život. I treba mi novac.”

Tog trenutka, u maloj dnevnoj sobi naše stare kuće u Samoboru, svijet mi se srušio. Mama je ležala u sobi do nas, iscrpljena od kemoterapije, a Ivan je već razmišljao kako će prodati sve što nam je ostalo. Srce mi je pucalo od boli i bijesa.

Oduvijek sam bila ta koja sve drži na okupu. Tata je umro kad sam imala jedanaest, a Ivan šesnaest godina. Od tada sam ja postala „mala odrasla“, a on – vječno dijete. Mama je radila dva posla da nas prehrani, a ja sam joj pomagala koliko sam mogla. Ivan je bježao iz škole, kasnije iz svakog posla koji bi našao. Uvijek su mu drugi bili krivi.

Kad su mami dijagnosticirali rak, nisam dvojila ni sekunde – dala sam otkaz u Zagrebu i vratila se kući. Ivan je došao samo kad bi mu nešto trebalo: novac, ručak, čista odjeća. Nikad nije pitao kako je mama ili treba li joj što.

Jednog dana, dok sam joj mijenjala posteljinu, mama me tiho upitala: “Ana, gdje je Ivan?” Pogledala sam u njezine umorne oči i slagala: “Radi nešto, doći će kasnije.” Nisam imala srca reći joj istinu – da njezin sin ne želi ni čuti za nju.

Tjednima sam pokušavala razgovarati s Ivanom. “Samo daj ključ od kuće, Ana,” rekao mi je jednom preko telefona. “Imam kupca. Znaš i sama da nam treba novac.” Nisam mogla vjerovati što čujem.

“Ivan, mama još živi! Kako možeš biti tako hladan?”

“Ne mogu više gledati kako propada. Ne želim to. I neću cijeli život biti vezan za ovu kuću i tvoje probleme!”

Nisam mu više odgovarala. Plakala sam cijelu noć, osjećajući se izdano kao nikad prije. Sljedećih dana Ivan je slao poruke, prijetio odvjetnicima, govorio da će tražiti svoj dio nasljedstva dok je mama još živa.

Jedne večeri, dok sam mami davala lijekove, tiho mi je rekla: “Ana, nemoj ga mrziti. On ne zna drugačije.” Ali ja nisam mogla oprostiti. Ne nakon svega.

Susjedi su počeli šaptati iza leđa: “Jadna žena, sin joj hoće prodati kuću dok još diše…” Sram me prožimao svaki put kad bih izašla po kruh ili mlijeko. Neki su me tapšali po ramenu: “Drži se, Ana.” Drugi su samo okretali glavu.

Mama je polako gasnula. Zadnjih dana često bi me držala za ruku i šaptala: “Samo da ste vi dobro…” Kad je umrla, Ivan nije došao na sprovod. Poslao je poruku: “Javi kad budeš spremna razgovarati o kući.”

Tada sam shvatila – više nemam brata. Ostala sam sama s uspomenama i praznom kućom koja više nije dom.

Godinama nakon toga ljudi su me pitali: “Jesi li mu oprostila?” Nisam znala što reći. Može li se oprostiti nekome tko te izdao kad ti je bilo najteže? Može li obitelj preživjeti takvu izdaju?

Ponekad noću sjedim na trijemu i gledam u praznu cestu ispred kuće. Pitam se: Je li bolje biti onaj koji uvijek prašta ili onaj koji zna reći dosta? Što biste vi učinili na mom mjestu?