Brat ima svoj stan, a moj je iznajmljen: Priča o nepravdi u vlastitoj porodici
“Zašto uvijek moraš praviti dramu, Ivana?” majčin glas odjekuje kroz hodnik dok stojim pred vratima dnevne sobe, stežući ključeve od stana koji nikad nisam vidjela iznutra. “Tvoj brat ima dovoljno problema, ne trebaš mu još i ti otežavati.”
Osjećam kako mi se grlo steže, ali riječi ne izlaze. Gledam prema prozoru, prema onom stanu na trećem spratu zgrade preko puta, koji su moji roditelji kupili kad sam imala deset godina. Tada su rekli: “Jednog dana, Ivana, ovo će biti tvoje.” Sjećam se tog osjećaja ponosa i sigurnosti. Danas, taj stan je iznajmljen nekoj porodici iz Sarajeva, a ja živim u istoj sobi u kojoj sam odrasla, dok moj brat Filip ima svoj mir i slobodu.
Filip je uvijek bio zlatno dijete. Stariji dvije godine, uvijek je imao podršku roditelja, čak i kad je donosio loše odluke. Kad je izgubio posao prošle godine, mama je odmah predložila da se preseli u stan koji su mu kupili prije nekoliko godina. “On treba svoj prostor, Ivana. Ti si ionako uvijek bila odgovorna. Znaš ti već kako se snalaziti.”
Ali ja nisam znala. Radim u maloj firmi za digitalni marketing u Zagrebu, plata mi nije dovoljna za samostalan život. Svaki mjesec gledam kako mi pola primanja odlazi na najam sobe kod nepoznatih ljudi, dok moj stan stoji zaključan i donosi prihod koji roditelji koriste za “porodične potrebe”. Kad sam ih pitala mogu li se useliti ili barem preurediti sobu kod kuće, mama je odmahnu glavom: “Ne dolazi u obzir! Taj stan je investicija. A sobu ostavi kakva jest, ne trebaš ništa mijenjati.”
Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom s tatom, skupila sam hrabrost: “Tata, zašto Filip može imati svoj stan, a ja ne smijem ni krevet promijeniti?”
Pogledao me preko novina, uzdahnuo i rekao: “Ivana, znaš da Filip nije kao ti. On se teško snalazi. Ti si jaka cura, uvijek si bila. Nije fer da ga sada ostavimo na cjedilu.”
“A ja? Zar ja nisam vaša kćerka? Zar ja ne zaslužujem priliku da imam svoj dom?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao do televizora.
Filip me zove svako malo, žali se na račune i kako mu je teško pronaći novi posao. Ponekad ga uhvatim kako mi zavidi na tome što imam “siguran posao” i što “ne moram brinuti o stanu”. Ne zna da svaku noć brojim kune i pitam se kako ću platiti idući mjesec.
Jednog dana odlučila sam razgovarati s mamom ozbiljno. Sjela sam nasuprot nje dok je čistila grašak za ručak.
“Mama, želim razgovarati o stanu. Osjećam se kao da nisam dio ove porodice. Sve što radim je pogrešno, a Filipu se sve oprašta. Zašto?”
Pogledala me s tugom i nervozom: “Ivana, ti si uvijek bila jaka. Znaš da Filip nije imao sreće kao ti. On je osjetljiviji…”
“Ali ja nisam kamen! I meni treba podrška! Ne mogu više ovako!”
Tišina je ispunila kuhinju. Čula sam samo zvuk graška koji pada u zdjelu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje snove o vlastitom prostoru, miru, slobodi da uređujem život po svom. Sve zbog osjećaja dužnosti prema porodici koja me nikad nije pitala što ja želim.
Sljedeće jutro odlučila sam otići do stana koji su mi obećali. Stajala sam pred vratima, gledala kroz špijunku i zamišljala kako bi bilo imati ključeve u rukama. U tom trenutku izašla je žena koja sada živi tamo sa svojom djecom.
“Dobar dan… Vi ste Ivana? Vaša mama mi je pričala o vama. Divna žena! Rekla mi je da ste vi u Zagrebu i da vam stan ne treba…”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
Vratila sam se kući i odlučila napisati pismo roditeljima:
“Dragi mama i tata,
Znam da volite Filipa i želite mu pomoći, ali osjećam se kao gost u vlastitom domu. Želim priliku da budem svoja osoba, da imam svoj prostor i život kakav zaslužujem. Molim vas da razmislite o tome što znači biti pravedan roditelj – ne samo prema jednom djetetu, već prema oboma.
Vaša Ivana”
Nisam dobila odgovor danima. Mama me izbjegavala po kući, tata je bio još tiši nego inače.
Jedne večeri Filip me nazvao:
“Ivana… čuo sam za pismo. Znaš… nisam ni ja tražio sve ovo. Samo… nekad mi je teško priznati da mi treba pomoć. Možda bismo mogli zajedno razgovarati s roditeljima? Možda bi mogli podijeliti stan ili nešto slično?”
Po prvi put osjetila sam trunku nade – možda nismo toliko različiti koliko sam mislila.
Sutradan smo sjeli svi zajedno za stol. Bilo je suza, povika, starih rana koje su isplivale na površinu.
“Nismo znali da te toliko boli,” rekla je mama kroz suze.
“Nisam ni ja znao,” dodao je Filip tiho.
Dogovorili smo se da ću sljedeće godine preuzeti stan kad istekne ugovor s podstanarima. Filip će tražiti manji stan ili će privremeno živjeti kod roditelja dok ne stane na noge.
Nije idealno rješenje, ali prvi put osjećam da me čuju.
Sjedim sada na prozoru svoje stare sobe i pitam se: Koliko nas još živi u sjeni porodičnih odluka koje nismo sami donijeli? Kada ćemo napokon imati hrabrosti reći što nas boli – i hoće li nas tada naši najmiliji napokon čuti?