Borba za djedovu kuću: „Brinula sam o njemu, a oni su dobili sve”
„Ne mogu vjerovati da si to stvarno napravila, Ivana! Godinama si bila uz njega, a sad… ništa?”
Te riječi moje sestre Ane odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila na hladnoj klupi ispred Općinskog suda u Mostaru. Ruke su mi drhtale, ne od zime, nego od nepravde koja me gušila. Gledala sam kroz prozor na sivilo proljetnog dana i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila.
Djed Stjepan bio je sve što sam imala otkako su mi roditelji poginuli u prometnoj nesreći kod Jablanice. Tada sam imala samo devet godina. Sjećam se kako me čvrsto zagrlio i rekao: „Ivana, od danas smo ti i ja jedno drugome sve.” Držao je riječ. Nikad nije dopustio da mi išta fali, iako je bio samo skromni penzioner s malom kućom u predgrađu.
Godine su prolazile. Moja sestra Ana otišla je studirati u Zagreb, brat Luka je radio sezonski po Jadranu, a ja sam ostala uz djeda. Kad mu je dijagnosticiran dijabetes i počeli problemi sa srcem, nisam ni pomišljala da ga ostavim. Ustajala sam noću da mu dam lijekove, kuhala mu omiljenu juhu od koprive, vodila ga na kontrole u Dom zdravlja. Sjećam se kako bi mi znao reći: „Ivana, ti si moje zlato. Bog će ti to vratiti.”
Ostali iz porodice dolazili su samo za Božić ili kad bi trebalo nešto popraviti po kući – i to više zbog ručka nego zbog djeda. Nikad nisu pitali treba li mu što, a kad bi odlazili, ostavljali bi iza sebe samo nered i prazne tanjure. Djed bi tada bio tužan, ali nikad nije rekao lošu riječ o njima.
Kad je djed preminuo prošlog ljeta, mislila sam da će barem tada obitelj biti uz mene. Ali već na sprovodu počeli su šapati: „Šta misliš, hoće li kuća pripasti Ivani?” ili „Ma ona je sigurno već sve sredila.” Nisam ih slušala. Bila sam previše slomljena.
Mjesec dana kasnije stigao je poziv za ostavinsku raspravu. Svi smo se okupili u maloj sudnici – Ana, Luka, tetka Marija iz Sarajeva i ja. Sudac je otvorio omotnicu s djedovim testamentom. Srce mi je lupalo kao ludo.
„Prema posljednjoj volji Stjepana Kovača, kuća i zemljište pripadaju… Luki i Ani Kovač.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Pogledala sam sestru; izbjegavala je moj pogled. Brat je samo slegnuo ramenima. Tetka Marija se nasmiješila kao da je dobila na lotu.
„Ali… ja sam bila uz njega! Ja sam sve ovo vrijeme…” glas mi je zadrhtao.
Sudac me pogledao preko naočala: „Gospođo Ivana, razumijem vašu bol, ali ovdje piše što piše.”
Nakon rasprave Ana me povukla za ruku ispred suda.
„Ivana, nisam znala… Nisam ni pitala djeda za ništa. Možda je mislio da ti ne treba?”
„Ne treba mi? Ana, ja nemam ništa osim te kuće! Ti imaš stan u Zagrebu, Luka radi po sezoni… Ja sam ovdje ostala zbog njega!”
„Možda si trebala otići kao i mi”, rekla je tiho.
Te riječi su me zaboljele više od svega. Je li stvarno pogrešno što sam ostala? Je li dobrota slabost?
Dani su prolazili u magli tuge i ljutnje. Ljudi iz sela su me tapšali po ramenu: „Ti si prava unuka, Ivana.” Ali to nije mijenjalo činjenicu da više nemam dom. Ana i Luka su ubrzo odlučili prodati kuću – „da podijelimo novac”, rekli su. Nisam imala snage boriti se na sudu; nisam imala novca za advokata.
Jedne večeri sjela sam na klupu ispred djedove kuće i gledala zalazak sunca nad Neretvom. Sjetila sam se svih onih večeri kad smo djed i ja sjedili zajedno, pričali o životu i smijali se sitnicama.
„Ivana”, čula sam glas iza sebe. Bio je to susjed Zoran.
„Znaš, tvoj djed je uvijek govorio da si ti njegovo najveće blago. Možda nije znao kako to pokazati na papiru, ali svi ovdje znaju istinu.”
Pogledala sam ga kroz suze.
„Ali istina ne plaća stanarinu, Zorane.”
On se nasmiješio tužno: „Možda ne plaća, ali daje mir duši.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – ali i o svemu što sam dala. I pitam se: Je li dobrota zaista nagrađena ili nas samo ostavlja ranjivima? Što vi mislite – isplati li se biti dobar kad svijet nagrađuje one koji misle samo na sebe?