Boli tako jako: Moj život kao oruđe u rukama roditelja

“Ne možeš stalno birati mamu! Zar ne vidiš koliko me to boli?” otac je vikao dok je tresao šakom po stolu, a tanjur s grahom zadrhtao predamnom. Imao sam jedanaest godina i nisam znao što reći. Pogledao sam prema majci, koja je stajala na vratima kuhinje, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim izrazom lica – mješavinom tuge i prkosa. “Pusti ga, Dario! Nije on kriv što si ti takav!” odbrusila je. U tom trenutku poželio sam nestati, postati nevidljiv, samo da ne budem razlog njihove svađe.

Tako je bilo cijelo moje djetinjstvo. Mama, Jasna, i tata, Dario, nikad nisu znali razgovarati bez da se sve pretvori u borbu. A ja? Ja sam bio njihovo oružje. Kad bi mama htjela nešto od tate, poslala bi mene: “Reci tati da ti treba za školu.” Kad bi tata bio ljut na mamu, tražio bi od mene da joj prenesem njegove prijetnje ili uvrede. Bio sam most između njih, ali most koji su gazili svaki put kad nisu mogli jedno do drugog.

Sjećam se kako sam kao dijete sanjao o tome da imam običnu obitelj, kao moj prijatelj Emir iz razreda. Kod njega su se roditelji smijali zajedno, igrali društvene igre i svi su večerali za istim stolom bez vikanja. Jednom sam ga pitao: “Emire, jel’ se tvoji ikad svađaju?” Pogledao me zbunjeno i rekao: “Ma ne baš… Tata nekad zaboravi iznijeti smeće pa mama malo gunđa, ali ništa strašno.” Tada sam shvatio koliko je moj svijet drugačiji.

Godine su prolazile, a ja sam naučio biti nevidljiv. U školi sam bio odličan učenik jer sam znao da će to barem na trenutak ujediniti moje roditelje – zajedno bi došli na priredbe i tapšali me po ramenu. Ali čim bismo došli kući, sve bi se vratilo na staro. S vremenom sam prestao pričati o sebi, o svojim željama i snovima. Kad su me pitali što želim biti kad odrastem, uvijek bih odgovorio ono što su oni htjeli čuti: “Inženjer, kao tata” ili “Liječnik, kao mamina sestra”. Nikad nisam rekao da volim crtati stripove ili da sanjam o tome da jednog dana napišem roman.

Kad sam imao sedamnaest godina, roditelji su se napokon razveli. Mislio sam da će tada sve biti lakše. Ali nije bilo. Sada su me vukli svaki na svoju stranu. Tata je tražio da vikende provodim kod njega u Novom Zagrebu, dok je mama inzistirala da ostanem s njom u našem stanu na Jarunu. Svaka odluka bila je test moje lojalnosti. “Ako odeš kod tate, znači da mene ne voliš!” plakala bi mama. “Ako ostaneš s mamom, onda si izdao svog oca!” govorio bi tata.

Počeo sam osjećati krivnju zbog svega – zbog toga što nisam mogao ugoditi oboma, zbog toga što sam ponekad samo želio biti sam i ne birati nikoga. Prijatelji su mi govorili: “Ajde, Amar, pusti ih! Živi svoj život!” Ali kako? Kako kad su mi cijeli život govorili da je moja sreća manje važna od njihove?

Upisao sam fakultet strojarstva jer je tata to želio. Mama je bila ponosna jer sam ostao u Zagrebu i nisam otišao studirati u Sarajevo kod rodbine s tatine strane. Svaki moj uspjeh bio je njihova pobjeda nad onim drugim. Kad bih položio težak ispit, tata bi rekao: “To je zato što si moj sin!” Mama bi odmah dodala: “Da nije mene i moje podrške, ne bi ti to uspio!”

U međuvremenu sam upoznao Lejlu na fakultetu. Bila je iz Tuzle, došla studirati u Zagreb. Prvi put u životu osjećao sam se viđenim – ona me slušala kad bih pričao o stripovima koje crtam u slobodno vrijeme, o romanima koje pišem noću kad svi spavaju. S njom sam mogao biti ono što jesam.

Ali ni tu nije bilo mira. Kad sam Lejlu prvi put doveo kući, mama ju je gledala s podozrenjem: “Bosanka? Amar, znaš li ti što radiš?” Tata je bio još gori: “Što će ti cura iz Bosne? Zar nemaš dovoljno problema ovdje?” Lejla je osjećala tu napetost svaki put kad bi došla kod mene. Počela se povlačiti.

Jedne večeri sjedio sam s njom na klupi kraj Jarunskog jezera. Suze su joj klizile niz lice dok mi je šaptala: “Ne mogu više ovako… Tvoji roditelji te guše, a ja ne želim biti još jedan razlog za tvoju nesreću.” Nisam znao što reći. Samo sam šutio i gledao u vodu.

Nakon te večeri Lejla se povukla iz mog života. Ostao sam sam sa svojim roditeljima i njihovim očekivanjima. Počeo sam imati napade panike – srce bi mi divlje tuklo svaki put kad bih morao birati između njih dvoje ili donositi odluke koje nisu bile njihove.

Na pragu tridesete godine shvatio sam da više ne znam tko sam. Jesam li Amar koji voli crtati stripove i sanja o pisanju romana? Ili sam Amar koji živi tuđe snove jer se boji razočarati one koji su ga odgajali?

Jedne večeri nazvao sam mamu: “Mama, moram ti nešto reći.” Glas mi je drhtao dok sam izgovarao riječi koje su mi godinama stajale u grlu: “Ne mogu više birati između tebe i tate. Ne mogu više živjeti tvoj život umjesto svog.” S druge strane čuo sam tišinu pa jecaj.

Istu večer poslao sam poruku tati: “Tata, volim te, ali moram pronaći svoj put. Ne mogu više biti oružje u vašim ratovima.” Nije odgovorio.

Sutradan sam kupio bilježnicu i počeo pisati svoju priču – ovu priču koju sada dijelim s vama.

Ponekad se pitam: Hoću li ikada moći oprostiti roditeljima što su me koristili kao pijuna? Hoću li ikada imati hrabrosti živjeti svoj život bez straha od njihove osude? Možda vi imate odgovor.