Bivša svekrva i borba za moj stan – Priča o slobodi jedne žene
“Ne možeš više ostati ovdje, Jasmina. Ovo je stan mog sina, a ti više nisi dio naše porodice!” riječi bivše svekrve, gospođe Ankice, odzvanjale su hodnikom kao hladan vjetar. Stajala sam na pragu dnevne sobe, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Gledala sam je u oči, pokušavajući pronaći barem tračak suosjećanja, ali njezin pogled bio je tvrd kao kamen.
Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Prije samo nekoliko mjeseci, nakon deset godina braka s Ivanom, napokon sam skupila hrabrost i otišla. Razvod je bio bolan, ali nužan. Ivan je bio dobar čovjek, ali izgubili smo se negdje na putu, među svakodnevnim brigama, njegovim predugim radnim satima i mojim pokušajima da održim toplinu doma. Stan u kojem sam ostala bio je zajednički, ali on je otišao kod nove djevojke, a ja sam ostala s našom kćeri Lanom.
“Ankice, molim vas, Lana ide u školu ovdje, ja radim u bolnici na dvije tramvajske stanice odavde. Nemam gdje…” pokušala sam, ali ona me prekinula. “Nije me briga! Moj sin je platio većinu ovog stana, a ti si ga ostavila! Što misliš, da ćeš živjeti ovdje na moj račun?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela pokazati slabost. “Ovo je i moj dom, Ankice. I Lani. Ne možete nas samo tako izbaciti.”
Njezina šaka je zadrhtala na kvaki. “Vidjet ćemo što će sud reći. Ja ću se pobrinuti da pravda bude zadovoljena!”
Kad je otišla, sjela sam na pod i pustila suze da teku. Lana je došla iz svoje sobe, tiho, kao da zna da se nešto važno događa. “Mama, hoćemo li morati otići?” pitala je, a ja sam je privukla k sebi. “Ne znam, ljubavi. Ali borit ćemo se. Obećavam ti.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama ulaganja u ovaj stan, o svakoj pločici koju sam birala, o svakom zidu koji sam bojala dok je Ivan bio na poslu. O svakoj večeri kad sam s Lanom slagala puzzle na podu dnevne sobe. Obećala sam sebi da neću odustati.
Sljedećih dana, Ankica je dolazila svaki drugi dan, s papirima, prijetnjama, pa čak i s odvjetnikom. Moja majka, Senada, zvala me svaki dan, ali nije imala razumijevanja. “Jasmina, možda je najbolje da se makneš. Nije vrijedno svađe. Znaš kakvi su ljudi. Što će selo reći?”
“Mama, nije me briga što će selo reći! Ovo je moj život!” viknula sam, prvi put u životu osjećajući bijes prema vlastitoj majci. “Neću dopustiti da me netko gazi samo zato što sam žena i što sam se usudila otići iz lošeg braka!”
Moj brat, Dario, bio je jedini koji me podržavao. “Jasmina, imaš pravo. Ako treba, ja ću doći i pomoći ti. Neće te nitko izbaciti iz tvog doma!”
Počela sam tražiti pravnu pomoć. Odvjetnica Mirela, žena iz susjedstva, rekla mi je: “Jasmina, imaš pravo na polovicu stana. Ne mogu te izbaciti bez sudske odluke. Ne boj se Ankice, ona samo prijeti.”
Ali prijetnje su postajale sve gore. Jednog dana, dok sam se vraćala s posla, zatekla sam Ankicu kako mijenja bravu na vratima. “Što to radite?!” viknula sam. “Ovo je protupravno! Zvat ću policiju!”
“Zovi koga hoćeš! Ovo je moj stan!” urlala je. Susjedi su provirivali kroz prozore, neki su šaptali, drugi su samo odmahivali glavom. Osjećala sam se poniženo, ali nisam odustajala. Pozvala sam policiju, a oni su joj naredili da prestane. “Gospođo, ovo je zajednička imovina. Ne smijete ovo raditi.”
Te večeri, Lana je plakala. “Mama, zašto nas baka ne voli?” Nisam znala što da joj kažem. “Lana, baka je ljuta, ali to nema veze s tobom. Ti si voljena, uvijek.”
Sudski proces je trajao mjesecima. Ankica je dolazila na ročišta s Ivanom, koji je šutio, gledao u pod. Nikad nije rekao ni riječ u moju obranu. Osjećala sam se izdano, ali i oslobođeno. Shvatila sam da više ne želim biti dio te obitelji, ali nisam htjela izgubiti dom.
Moja porodica je bila podijeljena. Majka je i dalje govorila da je bolje da popustim, da ne izazivam sudbinu. “Znaš kako je ženama ovdje. Nemaš ti snage za to.” Ali ja sam znala da imam. Nisam više ona Jasmina koja šuti i trpi.
Na kraju, sud je presudio u moju korist. Imam pravo ostati u stanu dok se ne riješi podjela imovine, a Lana ima pravo na stabilan dom. Kad sam to čula, zaplakala sam od olakšanja. Ankica je izašla iz sudnice, ne pogledavši me. Ivan je samo slegnuo ramenima.
Te večeri, sjela sam s Lanom na pod dnevne sobe, kao nekad. “Mama, hoćemo li sad biti sretne?” pitala je. Pogledala sam je i nasmiješila se kroz suze. “Hoćemo, ljubavi. Jer smo zajedno. I jer se nismo predale.”
Ponekad se pitam – koliko žena u Bosni i Hrvatskoj prolazi kroz isto, a nema snage ili podrške da se bori? Koliko nas još mora šutjeti da bi drugi bili zadovoljni? Zar nije vrijeme da prestanemo biti tihe i počnemo se boriti za sebe?