Bezdomnost srca: Priča o Barunu, dječaku ostavljenom u zagrebačkoj bolnici

“Zašto me nisi htjela?” – to pitanje mi je gorjelo na usnama dok sam gledao u staru, izblijedjelu fotografiju žene koju nikada nisam upoznao. Bio sam dijete bez imena, ostavljen u zagrebačkoj bolnici jedne prosinačke noći. Sestre su mi dale ime Barun, valjda iz šale ili možda iz sažaljenja. Nikad nisam saznao tko je bio moj otac, a majka je nestala kao magla nad Savom.

Prvi dom bio mi je Dom za nezbrinutu djecu “Ivana Brlić Mažuranić”. Tamo sam naučio da ljubav nije nešto što se podrazumijeva. Dječaci poput mene nisu imali plišane medvjediće ni uspavanke, samo hladne plahte i škripave krevete. Sjećam se Mirele, tete koja je uvijek mirisala na kavu i cigarete. “Barune, nemoj plakati, nisi ti ništa manje vrijedan od drugih,” šaptala bi dok bi mi brisala suze. Ali ja sam znao – djeca s roditeljima su drugačija.

U školi su me zvali “domac”, kao da sam manje vrijedan. Dino i Jasmin, braća iz razreda, znali su me zadirkivati: “Gdje ti je mama, Barune? Jel’ ti tata Djed Mraz?” Smijali su se dok bih ja gutao knedlu i pravio se da me ne boli. Samo je Ena, djevojčica s crvenim pletenicama, znala sjesti pored mene u kantini i podijeliti sendvič. “Ne biramo gdje ćemo se roditi,” rekla mi je jednom. “Ali možemo birati kakvi ćemo biti.” Te riječi su mi se urezale duboko u srce.

Kad sam imao devet godina, došla je obitelj iz Sesveta – Marija i Željko. Rekli su da žele biti moja nova obitelj. Prvih mjeseci sam spavao s tenisicama na nogama, spreman pobjeći ako opet dođe netko tko me ne želi. Marija je bila strpljiva, ali Željko nije imao živaca za moje noćne more. Jedne večeri, kad sam razbio tanjur jer sam se prepao grmljavine, Željko je viknuo: “Nije ni čudo što te nitko nije htio!” Te riječi su me slomile više nego bilo koji udarac.

Vratio sam se u dom. Tamo sam upoznao Amira, dečka iz Bihaća koji je bježao iz rata. On me naučio kako preživjeti kad nemaš nikoga – kako ukrasti jabuku iz dućana, kako sakriti suze kad te boli. Zajedno smo sanjali o bijegu – on u Njemačku, ja negdje gdje ću biti samo Barun, a ne “onaj iz doma”.

Godine su prolazile. Završio sam srednju školu za automehaničara. Radio sam po garažama, uvijek na crno, uvijek s osjećajem da sam višak. Jedne zime, dok sam popravljao auto starijem gospodinu, pitao me: “Imaš li ti obitelj, mladiću?” Samo sam slegnuo ramenima.

Pokušao sam pronaći majku preko Centra za socijalnu skrb. Rekli su mi da je odselila u Rijeku i da ne želi kontakt. Pisao sam joj pismo – dugo, iskreno, puno pitanja i boli. Nikad nisam dobio odgovor.

Prijatelji su mi postali ljudi poput mene – Lana iz doma u Osijeku, Damir koji je odrastao kod bake jer mu je otac bio u zatvoru. Zajedno smo slavili rođendane na klupama u parku i dijelili cigarete umjesto poklona. Ponekad bih gledao obitelji na Jarunu kako roštiljaju i smiju se i pitao se: što oni imaju što ja nemam?

Jednog dana Ena me pronašla preko Facebooka. Pozvala me na kavu. Sjeli smo u mali kafić kod Glavnog kolodvora. “Znaš,” rekla je tiho, “i ja sam odrasla bez oca. Ali naučila sam da obitelj nisu samo oni koji te rode.” Pogledala me ravno u oči: “Možda bismo mogli biti obitelj jedno drugome?”

Te riječi su mi promijenile život. Počeli smo se viđati češće, dijeliti male svakodnevne radosti i tuge. Prvi put sam osjetio da pripadam nekome – ne zbog krvi ili papira, nego zbog izbora.

Danas imam trideset godina. Radim kao automehaničar u maloj radionici na Trešnjevci. Ena i ja živimo zajedno u unajmljenom stanu s pogledom na tramvajsku prugu. Nemamo puno, ali imamo jedno drugo.

Ponekad još uvijek sanjam bolničke zidove i hladne ruke koje me ostavljaju. Ponekad me zaboli kad vidim očeve kako vode djecu na Sljeme ili majke koje grle svoje sinove na autobusnoj stanici.

Ali onda pogledam Enu i shvatim – možda dom nije mjesto ni krvna veza. Možda je dom ono što sami izgradimo od krhotina prošlosti.

I zato vas pitam: Što za vas znači obitelj? Je li ljubav nešto što biramo ili nešto što nam je dano? Ima li nade za one koji su rođeni bez doma?