Bez ruku, ali s novim srcem: Moj put kroz tamu do svjetla

“Ne, ne možeš me ostaviti!” vikao sam u sebi dok su mi suze klizile niz lice, a Mirjana je stajala pored mog bolničkog kreveta, držeći me za rame. Nisam osjećao njezinu ruku, nisam mogao uzvratiti stisak. Ruke su mi bile prazne – zapravo, više ih nije ni bilo. Samo bijeli zavoji i tup bol koji je parao mozak. “Samo diši, Damire,” šapnula je, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. “Djeca te čekaju.”

Prije samo tri dana bio sam običan čovjek iz Tuzle, otac troje djece, vozač kamiona koji je sanjao o vikendici na Boračkom jezeru. Sve se promijenilo u sekundi – sklizak put, nepažnja drugog vozača i onda crnilo. Kad sam se probudio, doktorica Jasmina mi je rekla istinu: “Damire, morali smo amputirati obje ruke. Žao mi je.”

U tom trenutku nisam mogao ni plakati. Samo sam gledao u strop i mislio na Ajlu, Amara i malog Tarika. Kako ću ih zagrliti? Kako ću im pomoći oko zadaće? Kako ću biti otac bez ruku?

Prva noć bila je najgora. Mirjana je sjedila pored mene, a ja sam šutio. U glavi mi je odzvanjala rečenica mog oca: “Muškarac mora biti jak.” Ali ja nisam bio jak. Bio sam slomljen. Čuo sam kako Mirjana tiho plače kad je mislila da spavam.

Sutradan su došla djeca. Ajla me gledala velikim očima, pokušavajući biti hrabra. Amar je šutio, a Tarik se sakrio iza Mirjanine suknje. “Tata, hoćeš li opet moći igrati nogomet sa mnom?” pitao je Amar tiho. Nisam znao što da kažem.

Dani su prolazili sporo. Fizioterapeut Emir dolazio je svaki dan i tjerao me da pokušavam stvari koje su mi se činile nemogućima: jesti žlicom vezanom za rame, tipkati nosom po mobitelu, čak i četkati zube pomoću posebnog držača. Svaki put kad bih pao ili prosuo juhu po sebi, osjećao sam se manje vrijednim. “Nisi ti manje čovjek, Damire,” govorio bi Emir. “Samo si drugačiji.”

Ali najteže su bile noći kad bih čuo kako Mirjana razgovara s majkom u kuhinji: “Ne znam koliko još mogu izdržati… Djeca su mala, a on… On više nije isti.” Osjećao sam krivnju kao kamen na prsima.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, Mirjana je sjela kraj mene. “Znaš li koliko te volim?” pitala je tiho. “Znam da ti je teško, ali nisi sam. Ne smiješ odustati od nas.” Pogledao sam je i prvi put nakon nesreće pustio da me tješi.

Mjeseci su prolazili. Naučio sam koristiti proteze – nespretno, ali dovoljno da mogu zagrliti Ajlu kad dođe uplakana iz škole jer su joj se rugali zbog oca bez ruku. “Neka pričaju što hoće,” rekla mi je jednom kroz suze. “Ti si moj heroj.” Taj trenutak bio mi je važniji od svih nagrada koje sam ikad dobio.

Počeo sam pisati blog o svom životu bez ruku. Ljudi iz cijele Bosne i Hrvatske javljali su mi se s riječima podrške: “I moj brat je izgubio nogu u ratu – hvala što dijeliš svoju priču.” Neki su me zvali inspiracijom, ali ja sam znao istinu: svaki dan bio je borba.

Jednog dana zazvonio mi je mobitel – nosom sam ga uspio odblokirati. Bio je to moj brat Zoran iz Zagreba: “Damire, čuo sam za jedan centar u Rijeci gdje pomažu ljudima s amputacijama da se vrate na posao. Hoćeš li probati?” Pristao sam bez razmišljanja.

Putovanje do Rijeke bilo je prvo putovanje bez ruku – ljudi su me gledali sažaljivo na granici, ali ja sam gledao naprijed. U centru sam upoznao Senadu iz Mostara koja je izgubila nogu u prometnoj nesreći: “Ako mogu ja hodati s protezom, možeš ti tipkati bez ruku!” smijala se.

Po povratku kući odlučio sam pokušati nešto novo – počeo sam slikati ustima. Prve slike bile su užasne, ali Ajla ih je ponosno objesila na zid iznad svog kreveta: “Tata, ovo je najljepša slika na svijetu!”

Mirjana i ja smo se ponovno zbližili. Počeli smo zajedno kuhati – ona bi rezala povrće, a ja bih davao savjete i pričao viceve djeci dok bi sjedili oko stola. Naučio sam da ljubav ne treba ruke – treba srce.

Ipak, nije sve bilo lako. Ljudi u selu znali su šaptati iza leđa: “Jadna Mirjana, ostala s invalidom…” Nekad bih poželio viknuti na njih, ali onda bih pogledao svoju djecu i znao da moram biti primjer.

Jednog dana Amar mi je rekao: “Tata, kad narastem želim biti jak kao ti.” Tada sam shvatio – možda više nikad neću moći voziti kamion ili popraviti bicikl svojoj djeci, ali mogu ih naučiti što znači ne odustajati.

Sada pišem ovu priču za sve vas koji mislite da ste slomljeni ili manje vrijedni zbog onoga što ste izgubili. Možda nemam ruke, ali imam obitelj koja me voli i srce koje nije prestalo kucati.

Ponekad se pitam: Što znači biti pravi otac ili prava majka? Je li to snaga tijela ili snaga volje? Možda će mi vi pomoći pronaći odgovor.