Bez kolijevke, bez pelena: Povratak kući u haos
“Gdje su pelene, Amar? Gdje je kolijevka?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu našeg stana u Sarajevu, držeći Lejlu u naručju. Bila je to prva noć nakon što smo izašle iz bolnice. U hodniku me dočekao miris ustajalog zraka i hrpa neispeglanog veša na stolici. Pogledala sam prema dnevnoj sobi – kutije s dječjom robicom još uvijek su bile zatvorene, a kolijevke nije bilo ni na vidiku.
Amar je sjeo na rub kauča, pogleda prikovanog za pod. “Nisam stigao… Zvao me šef, morao sam ostati duže. Znaš kakva je situacija na poslu. Obećavam, sutra ću sve srediti.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala što me više boli – fizička iscrpljenost nakon poroda ili osjećaj da sam sama u svemu ovome. Lejla je zaplakala, a ja sam je privukla bliže sebi, pokušavajući je umiriti dok mi je srce tuklo kao ludo.
“Sutra? Amar, dijete mi nema gdje spavati! Nema pelena! Rekla sam ti prije tjedan dana što trebaš kupiti!”
On je samo šutio. U tom trenutku, zidovi našeg malog stana činili su se još užim, a zrak još težim. Sjetila sam se kako smo prije samo nekoliko mjeseci zajedno birali boju za dječju sobu, smijali se i sanjali o tome kako će sve biti savršeno kad Lejla dođe na svijet.
Ali sada, umjesto sreće, osjećala sam samo tjeskobu i razočaranje. Sjedila sam na podu, Lejlu položila na deku koju sam izvukla iz torbe za rodilište. Gledala sam Amarove ruke – ruke koje su nekad bile nježne i pažljive, a sada su bile nemoćno spuštene uz tijelo.
“Znaš li koliko sam se bojala ovog trenutka?” prošaptala sam. “Sama sam bila u bolnici, bez tebe zbog tih tvojih smjena. Sad kad smo napokon doma, opet sam sama.”
Amar je ustao i prišao mi, ali nisam imala snage ni da ga pogledam. “Nisam htio da ispadne ovako… Zbilja nisam. Samo… sve me pritislo odjednom.”
Te noći nisam spavala. Lejla je plakala svakih sat vremena, a ja sam joj mijenjala pelene improvizirajući s pamučnim krpama koje sam pronašla u ormaru. U jednom trenutku, oko tri ujutro, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Osjećala sam se kao da stojim na rubu ponora – između onoga što sam sanjala i onoga što živim.
Sutradan je Amar otišao na posao prije nego što smo se probudile. Na stolu je ostavio poruku: “Volim vas. Pokušat ću doći ranije.” Nisam znala treba li mi više njegova ljubav ili njegova pomoć.
Nazvala sam mamu u Mostaru. “Mama, ne znam mogu li ovo sama… Sve je na meni. Amar radi po cijele dane, ništa nije spremno…”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Znam da ti je teško, ali moraš biti jaka zbog Lejle. Muškarci nekad ne shvate odmah koliko nam trebaju. Ako trebaš pomoć, doći ću sutra autobusom.”
Nisam htjela da mama vidi koliko sam slomljena. Htjela sam biti ona snažna kćerka kakvu je uvijek zamišljala. Ali istina je bila da sam pucala po šavovima.
Popodne mi je pokucala susjeda Azra. Donijela je lonac pileće juhe i paket pelena. “Čula sam da ste stigli iz bolnice. Ako ti šta treba, samo reci. I ja sam prošla kroz to sama kad mi je muž radio u Njemačkoj.”
Zahvalila sam joj kroz suze. Te večeri, dok je Lejla spavala na improviziranom ležaju od jastuka i dekica, sjedila sam u mraku i razmišljala o svemu što se promijenilo otkako sam postala majka.
Kad se Amar vratio kući, bio je iscrpljen i nervozan. “Opet si plakala?” pitao je tiho.
“Jesam,” priznala sam. “Ne mogu više ovako. Ne mogu biti sama u svemu ovome. Ako ti posao znači više od nas, reci mi odmah.”
Pogledao me kao da ga je netko udario šakom u stomak. “Nije tako… Samo želim da nam bude bolje… Da Lejli ništa ne fali…”
“Ali fali joj! Fali joj otac! Fali joj sigurnost!” viknula sam kroz suze.
Te riječi su visile između nas kao teška magla koju nitko ne zna rastjerati.
Sljedećih dana pokušavali smo razgovarati, ali svaki put bi završili šutnjom ili svađom. Ja bih plakala u kupaonici dok bih prala Lejlino rublje na ruke jer perilica nije radila već tjedan dana; Amar bi sjedio za računalom i tipkao mailove šefu.
Jedne večeri došla mi je prijateljica Ivana iz Zagreba preko videopoziva.
“Znaš što? Nisi ti kriva što si umorna i ljuta,” rekla mi je odlučno. “Svi misle da majke moraju biti superjunakinje čim rode dijete. Ali to nije istina! Moraš tražiti pomoć kad ti treba! Moraš reći Amaru da ovo nije samo tvoje dijete!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela s Amarom za stol dok je pio kafu.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam mirno ali odlučno. “Ili ćemo zajedno biti roditelji ili ću ja morati pronaći način da budem dobro bez tebe. Ne želim da Lejla raste u kući gdje mama stalno plače a tata stalno radi.”
Amar me gledao dugo, bez riječi. Onda je ustao, zagrlio me prvi put nakon dugo vremena i tiho rekao: “Pokušat ću bolje… Oprosti mi…”
Ne znam hoće li se išta promijeniti preko noći. Ali znam da više neću šutjeti i gutati suze zbog tuđe nesposobnosti ili nemara.
Ponekad se pitam – koliko nas žena sjedi noću budne s djetetom u naručju i pita se gdje su nestali naši snovi? Jesmo li same krive što tražimo previše ili premalo? Hoće li naši muževi ikada shvatiti koliko nam zapravo trebaju?