„Bako, mama kaže da ćemo te smjestiti u dom za starije“ – Priča o izdaji, nadi i potrazi za vlastitim mjestom
„Bako, mama kaže da ćemo te smjestiti u dom za starije.“
Glas mog unuka Ivana, tih i nesiguran, presjekao je tišinu dnevne sobe kao nož. Nisam znala da me čuje, nisam znala da će baš danas pasti ta rečenica. Srce mi je stalo na trenutak. Sjedila sam na rubu kreveta, držeći u ruci šalicu čaja koja se lagano tresla. U tom trenutku, sve slike mog života prošle su mi pred očima: miris svježe pečenog kruha u našoj staroj kući u okolici Travnika, ruke moje pokojne majke, smijeh moje djece kad su bili mali. Sve sam to gradila, sve sam to čuvala – a sada sam višak?
„Ivane, što si rekao?“ upitala sam tiho, iako sam već znala odgovor.
Dječak je spustio pogled. „Ništa, bako… Mama i tata su samo pričali…“
Nisam ga htjela mučiti. On nije kriv. Ali riječi su ostale visjeti u zraku kao olovni oblak. U tom trenu ušla je moja kćerka Sanja, s vrećicom iz trgovine i pogledom koji je izbjegavao moj.
„Sanja, možemo li razgovarati?“
Sanja je uzdahnula. „Mama, sad stvarno nemam vremena. Moram skuhati ručak, Ivan ima trening, a Marko dolazi kasnije s posla…“
„Sanja, molim te.“
Stala je na vratima, nervozno prebacujući težinu s noge na nogu. „Mama, znaš da te volimo, ali… Znaš i sama kako je teško. Marko stalno radi, ja sam iscrpljena, a ti… Pa, treba ti više pomoći nego što mi možemo pružiti.“
Osjetila sam kako mi se grlo steže. „Znači li to da me stvarno želite poslati u dom?“
Sanja je šutjela nekoliko sekundi. „Mama, to nije dom za stare i nemoćne kakvi su nekad bili. Tamo imaš društvo, medicinsku njegu… Bit će ti bolje nego ovdje sama po cijele dane.“
Nisam znala što reći. Ovdje sam bila cijeli život – prvo s mužem Antom, pa s djecom, a sada s unucima. Ovdje sam kuhala sarme za Božić, ovdje sam tješila Sanju kad joj je prvi dečko slomio srce, ovdje sam brisala suze svom sinu Davoru kad ga nisu primili na fakultet. Zar je moguće da sada više ne pripadam ovdje?
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako kiša udara po prozoru i razmišljala o svemu što sam dala ovoj obitelji. Sjetila sam se svog djetinjstva u Bosni – kako smo svi živjeli zajedno, tri generacije pod istim krovom. Nitko nije bio višak. Baka Jela je uvijek imala svoje mjesto za stolom, čak i kad više nije mogla hodati.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Marko me izbjegavao pogledati u oči. Ivan i mlađa unuka Lana su šaptali iza zatvorenih vrata. Osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Jednog jutra došla mi je susjeda Ružica na kavu.
„Maro, šta ti je? Izgledaš kao da nisi oka sklopila.“
Ispričala sam joj sve. Ružica me pogledala sažaljivo.
„Znaš šta? Nisi ti jedina. I moji su mene htjeli poslati u dom kad sam slomila kuk. Svi misle da su stari ljudi teret. Ali znaš šta? Ja sam rekla: ‘Ne dam se! Ako me ne želite ovdje, idem kod sestre u Osijek.’ I znaš šta? Povukli su se.“
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala danima.
Te večeri, kad su svi sjeli za stol na večeru, ustala sam.
„Sanja, Marko… Moramo razgovarati.“
Marko je uzdahnuo. „Maro, molim te…“
„Ne! Sad ćete vi mene slušati.“ Glas mi je drhtao ali nisam odustajala. „Cijeli život sam vam bila tu – kad ste bili bolesni, kad ste slavili rođendane, kad ste plakali zbog gluposti ili velikih stvari. Nisam tražila ništa zauzvrat osim poštovanja i malo ljubavi. Ako mislite da sam vam teret – recite mi to u lice! Ali znajte jedno: ja nisam stvar koju možete premjestiti kad vam postane nezgodno.“
Sanja je zaplakala. „Mama… Nije to tako…“
„Kako onda jest?“ pitala sam.
Marko je šutio.
Ivan je ustao i zagrlio me. „Bako, ja ne želim da ideš.“
Osjetila sam suze na obrazima.
Sutradan me Sanja zamolila da prošetamo do parka.
„Mama… Znam da si povrijeđena. Nisam znala kako drugačije… Bojim se da ću te izgubiti kao što sam izgubila tatu.“
Stisnula sam joj ruku.
„Nećeš me izgubiti ako me voliš i poštuješ. Samo želim biti dio vaše obitelji dok god mogu.“
Dani su prolazili i stvari su se polako mijenjale. Sanja i Marko su počeli više razgovarati sa mnom o svemu – o svojim brigama, o poslu, o djeci. Počela sam osjećati da opet pripadam ovdje.
Ali strah nikad nije potpuno nestao. Svaki put kad bih čula riječ ‘dom’, srce bi mi preskočilo otkucaj.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stari ljudi stvarno teret ili nas društvo samo tako gleda? Hoće li moja djeca jednog dana shvatiti koliko im značim – prije nego što bude prekasno?