Baka Julijina Odluka: Bitka za Obitelj i Nadu

“Mama, ne mogu više. On je opet vikao na mene pred Lejlom. Ne želim da moja kćer odrasta u ovakvom domu!” Ana je drhtala dok je govorila, a suze su joj klizile niz lice. Stajala sam u hodniku, zbunjena i prestravljena, gledajući svoju kćer kako se raspada pred mojim očima. Lejla me čvrsto zagrlila oko struka, šutke tražeći sigurnost koju joj je majka više nije mogla pružiti.

U tom trenutku, sve što sam znala o životu – o žrtvi, o ljubavi, o tome što znači biti žena u Bosni – srušilo se na mene poput lavine. Sjetila sam se svog pokojnog muža, Ibrahima, kako mi je govorio: “Žena mora biti stub kuće, ali ne smije dopustiti da je taj stub slomi.” Tada nisam razumjela što to znači. Sada mi je svaka riječ odzvanjala u glavi.

“Ana, hajde unutra. Sve ćemo riješiti. Samo nemoj plakati pred Lejlom,” šapnula sam i povela ih u dnevni boravak. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da će selo brujati čim vide Anu i Lejlu kod mene. Znala sam da će susjeda Mara već sutra pričati kako je Ana nesposobna žena, kako sam ja loša majka jer nisam odgojila kćer da trpi i šuti kao sve druge.

Ali nisam mogla pustiti da mi dijete pati. Nisam mogla gledati kako joj se gasne pogled svaki put kad spomene Amira, svog muža. “Mama, on nije uvijek bio takav… Ali sad… Ne znam više tko je on. Bojim se za Lejlu, bojim se za sebe.”

Sjedile smo do kasno u noć. Ana je pričala, ja sam slušala i držala joj ruku. Lejla je zaspala na mom krilu. U meni se lomila oluja – željela sam zaštititi svoju kćer i unuku, ali znala sam da će cijela obitelj biti na udaru. Moj sin Damir već mjesecima nije razgovarao sa mnom jer nisam podržala njegovu odluku da ode u Njemačku bez žene i djece. Sad će reći da sam ja kriva što se Ana razvodi.

Sljedećih dana kuća mi je bila puna tišine i šaputanja. Ana nije izlazila iz sobe, Lejla je crtala tužne slike. Ja sam kuhala kavu za susjede koje su dolazile “vidjeti kako smo”, a zapravo su tražile novu temu za ogovaranje. “Julija, znaš li ti koliko je teško biti sama žena? Šta će ti ljudi reći?” pitala me Fata dok je miješala kavu.

“Neka govore što hoće,” odgovorila sam tiho, ali u meni je ključalo. Znam što znači biti sama žena – bila sam to kad mi je Ibrahim umro, kad su mi djeca bila mala, kad sam radila dva posla da ih prehranimo. Znam što znači kad te selo gleda kao da si kriva za sve nesreće koje te zadese.

Jedne večeri, dok su Ana i Lejla spavale, sjela sam sama u kuhinji i gledala stare slike. Na jednoj smo svi zajedno – Ibrahim, ja, Ana i Damir – smijemo se na izletu na Plitvicama. Suze su mi navrle na oči. Gdje je nestala ta sreća? Jesam li ja negdje pogriješila kao majka?

Sutradan me nazvala sestra Milena iz Zagreba. “Julija, moraš biti jaka zbog Ane. Znaš kako je meni bilo kad me muž ostavio… Ali djeca su odrasla u dobre ljude. Nije sramota biti samohrana majka! Sramota je trpjeti nasilje!”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Otišla sam do Ane i rekla: “Kćeri, ako želiš ostati ovdje s Lejlom, ova kuća je tvoja. Neću dozvoliti nikome da te tjera natrag Amiru ako ti to ne želiš.” Ana me pogledala kroz suze i prvi put nakon dugo vremena zagrlila tako snažno da sam osjetila kako mi srce puca od ljubavi i tuge.

Ali borba nije bila gotova. Amir je dolazio pred kuću, vikao i prijetio da će uzeti Lejlu. Jednom je čak bacio kamen kroz prozor. Morala sam zvati policiju. Selo je šaptalo: “Gledaj Juliju, dovela sramotu na porodicu!” Damir mi je poslao poruku: “Mama, uništavaš nam ime! Kako možeš podržavati Anu?”

Noću nisam spavala. Bojala sam se za Anu i Lejlu, bojala sam se za sebe. Ali svaki put kad bih pogledala Lejlu kako mirno spava kraj svoje majke, znala sam da radim ispravno.

Jednog dana došla nam je socijalna radnica Senada. Sjela je s nama za stol i rekla: “Julija, vi ste primjer hrabrosti. Nije lako stati protiv tradicije i nasilja. Ali važno je što ste uz svoju kćerku.” Te riječi su mi bile kao melem na ranu.

Prolazili su mjeseci. Ana je našla posao u lokalnoj trgovini, Lejla se vratila u školu i počela opet crtati sunce umjesto kiše na svojim slikama. Ja sam naučila ignorirati zle jezike i ponosno hodati selom.

Ali još uvijek me noću progone pitanja: Jesam li mogla nešto učiniti drugačije? Hoće li Ana ikada opet vjerovati muškarcu? Hoće li Lejla zaboraviti sve ružno što je vidjela?

Ponekad sjedim sama na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca nad našim selom. Pitam se: Što znači biti dobra majka? Je li ljubav dovoljna da izliječi sve rane? I ima li nade za nas žene koje biramo borbu umjesto šutnje?