Baka je rekla da je kuću prepisala nekome drugom: Ispit lojalnosti i neočekivani ishodi
“Ivana, dođi sjedi uz mene. Moram ti nešto reći.” Baka Anka je sjedila u svojoj staroj fotelji, ruke su joj drhtale dok je stezala šalicu čaja. U kuhinji se još osjećao miris svježe pečenih kiflica, ali zrak je bio težak, napet. Dario je sjedio preko puta, pogled mu je bio prikovan za mobitel, kao da ga sve ovo ne zanima. Ali ja sam znala – nešto se sprema.
“Što je, bako?” upitala sam tiho, osjećajući kako mi srce ubrzava. Otkad su moji roditelji počeli stalno putovati zbog posla, baka je bila moj svijet. Kod nje sam učila prve pjesmice, plakala zbog slomljenih koljena, smijala se do suza. Dario je uvijek bio više uz roditelje, išao s njima na skijanja, ljetovanja, a ja sam ostajala s bakom. Nikad mi to nije smetalo – zapravo, osjećala sam se posebno.
Baka je duboko udahnula. “Djeco, odlučila sam kuću prepisati nekome drugome.”
Dario je podigao pogled s nevjericom. “Kome? Kako misliš nekome drugome? Pa mi smo ti jedina obitelj!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Bako… zašto? Zar smo nešto pogriješili?”
“Niste vi ništa pogriješili,” rekla je tiho. “Ali želim da znate – nije sve u materijalnom. Kuća će otići nekome tko mi je pomogao kad mi je bilo najteže.”
Dario je odmah skočio na noge. “Znači, cijeli život si nas čuvala za nekog stranca? Super! Baš super!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se izdano, ali istovremeno i zbunjeno. Baka nikad nije bila pohlepna ni vezana za stvari. Ali kuća… to je bila naša povijest, naši Božići, naši rođendani.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam kako Dario razgovara s mamom na hodniku.
“Ona je poludjela! Kako može tako nešto napraviti? Sve sam joj kupovao lijekove, dolazio kad god sam mogao… Ivana je ionako stalno kod nje!”
Mama ga je pokušavala smiriti: “Dario, možda ima svoje razloge. Nije sve u nasljedstvu.”
Ali Dario nije odustajao. Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Dario me izbjegavao, a ja sam pokušavala razgovarati s bakom.
“Bako, tko ti je pomogao kad ti je bilo najteže?” pitala sam jednog popodneva dok smo zalijevale cvijeće.
Pogledala me tužno. “Ivana, kad mi je djed umro, svi su bili zauzeti svojim životima. Jedna susjeda, Jasmina, dolazila mi je svaki dan – donosila kruh, slušala me kad nisam mogla spavati od tuge. Vi ste bili djeca, ne zamjeram vam ništa. Ali Jasmina mi je tada spasila dušu.”
Osjetila sam sram i tugu istovremeno. Nisam znala za Jasminu, nisam ni primijetila koliko baka pati.
Dario nije mogao prihvatiti bakinu odluku. Počeo ju je izbjegavati, a kad bi došao, razgovarao bi samo o papirima i nasljedstvu.
Jednog dana baka se razboljela. Ležala je u krevetu, blijeda i umorna. Dario nije dolazio danima.
Sjela sam kraj nje i uzela joj ruku.
“Bako, oprosti što nisam znala kroz što si prolazila. Volim te zbog tebe, ne zbog kuće ili stvari. Samo želim da budeš dobro.”
Baka se nasmiješila kroz suze. “Zato te volim najviše na svijetu, Ivana. Ti si moje sunce.”
Tih dana Jasmina je često dolazila – donosila juhu, mijenjala posteljinu, pričala s bakom kao s vlastitom majkom. Počela sam shvaćati zašto joj baka toliko vjeruje.
Kad je baka umrla nekoliko tjedana kasnije, kuća je stvarno pripala Jasmini. Dario nije došao ni na sprovod – bio je previše ljut i povrijeđen.
Nakon svega, ostala sam sjediti na klupi ispred bakine kuće s Jasminkom.
“Ivana,” rekla mi je tiho, “tvoja baka te voljela više nego što misliš. Rekla mi je da si ti njezina najveća radost i da želiš ostati u kontaktu sa mnom – vrata su ti uvijek otvorena.”
Pogledala sam prema prozoru gdje smo baka i ja nekad zajedno gledale kišu.
Možda kuća više nije naša, ali uspomene nitko ne može uzeti.
Pitam se – koliko naslova i svađa u obiteljima nastane zbog imovine? I što nam zaista ostaje kad nestanu zidovi i ključevi? Što vi mislite – vrijedi li ljubav više od svega materijalnog?