„Ako ne možeš održavati red, pakiraj kofere“ – Priča o Ani i Ivanu
“Ako ne možeš održavati red, pakiraj kofere!” Ivanove riječi još su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u bijeli strop spavaće sobe. Nije ni zatvorio vrata kad je jutros izašao, a ja sam ostala ležati, pokušavajući skupiti snagu da ustanem. U Zagrebu je opet padala kiša, ona dosadna, uporna, što ti se uvlači pod kožu i čini da sve izgleda još sivlje.
Polako sam ustala, osjetila hladnoću parketa pod bosim stopalima. Prošla sam kroz dnevni boravak, gdje je na stolu još uvijek stajala šalica od jučerašnje kave. Ivan bi sada već bio na poslu, vjerojatno sjedi za svojim stolom u banci, tipka izvještaje i mršti se na svaku sitnicu. Sve mora biti savršeno – i izvještaji, i stan, i ja.
Sjetila sam se kako je bilo prije dvije godine kad smo se tek uselili. Tada je sve bilo novo, uzbudljivo. Smijali smo se dok smo zajedno sastavljali ormare iz Ikee, a ja sam mu govorila da ne mora biti sve pod konac. On bi me samo pogledao onim svojim ozbiljnim očima i rekao: “Red je pola života, Ana.” Tada mi je to zvučalo simpatično. Danas mi zvuči kao prijetnja.
Kuhinja je bila puna prljavog suđa. Znam da sam obećala da ću jučer oprati sve, ali nisam mogla. Nije stvar u lijenosti, nego u onoj težini koja mi sjedi na prsima svaki put kad pokušam nešto napraviti. Mama mi stalno govori: “Ana, moraš se trgnuti! Svi imaju probleme, ali život ide dalje.” Ali mama ne zna kako je to kad ti svaki dan izgleda isto, kad ti se čini da si zarobljen u tuđem stanu, tuđem životu.
Zvuk mobitela me trgnuo iz misli. Poruka od Ivana: “Dolazim ranije danas. Nadam se da će stan biti u redu.” Osjetila sam kako mi srce brže lupa. Pogledala sam oko sebe – nered posvuda. Knjige razbacane po stolu, rublje još uvijek na sušilu, prašina na policama. Znam što slijedi ako ne bude zadovoljan. Neće vikati, Ivan nikad ne viče. Samo će šutjeti cijelu večer, gledati kroz mene kao da ne postojim.
Sjetila sam se razgovora s prijateljicom Lejlom prošlog tjedna. Sjedeći na kavi u Importanneu, rekla mi je: “Ana, moraš mu reći kako se osjećaš. Nisi ti njegova spremačica!” Ali kako da mu objasnim da mi ponekad treba cijeli dan da skupim snagu za obične stvari? Kako da mu kažem da me strah njegovih očekivanja više nego samoće?
Počela sam skupljati stvari po stanu. Svaki pokret bio je težak kao da vučem kamenje. Obrisala sam prašinu s polica, složila knjige po abecedi – Ivan tako voli. Oprala sam suđe, posložila rublje. Kad sam završila, pogledala sam se u ogledalo u hodniku. Izgledala sam umorno, podočnjaci su mi bili tamni kao olujni oblaci.
Sjetila sam se djetinjstva u Osijeku. Mama je uvijek bila stroga, ali pravedna. Tata je znao vikati kad bi došao umoran s posla i vidio nered. Tada sam mislila da ću jednog dana imati svoj dom gdje će biti mjesta za smijeh i nesavršenost. Umjesto toga, osjećam se kao gost u vlastitom životu.
Ivan je došao ranije nego što sam očekivala. Čula sam zvuk ključa u bravi i osjetila kako mi se tijelo ukočilo.
“Bok,” rekao je kratko dok je ulazio.
“Bok,” odgovorila sam tiho.
Pogledao je oko sebe, prešao prstom po polici.
“Vidim da si danas ipak nešto napravila,” rekao je bez osmijeha.
Nisam znala što reći pa sam samo slegnula ramenima.
Sjeli smo za stol. Ivan je otvorio laptop i počeo raditi kao da me nema.
“Ivan…” započela sam nesigurno.
“Što?”
“Ne mogu više ovako… Osjećam se kao da nisam dovoljno dobra. Kao da nikad neću ispuniti tvoja očekivanja.”
Podigao je pogled s ekrana.
“Ana, ja samo želim normalan život. Red i mir. Zar to nije normalno?”
“Možda jest za tebe… Ali meni treba nešto više od toga. Treba mi osjećaj da mogu pogriješiti a da me nećeš gledati kao teret.”
Nastala je tišina. Ivan je uzdahnuo i zatvorio laptop.
“Ne znam što želiš od mene,” rekao je tiho. “Znaš kakav sam bio kad si me upoznala. Nisam se promijenio.”
“Možda si ti isti, ali ja više nisam ona ista Ana,” prošaptala sam.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam kroz prozor u kišu koja nije prestajala padati. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li trebala više pokušavati ili jednostavno otići dok još mogu?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ivan bi dolazio kući kasno, večerao u tišini i odlazio spavati bez riječi. Ja bih sjedila na kauču i gledala stare slike s našeg vjenčanja, pitajući se gdje su nestali oni osmijesi.
Jedne večeri nazvala me mama iz Osijeka.
“Ana, dušo, jesi li dobro? Čujem te nekako potištenu zadnjih dana.”
“Dobro sam, mama… Samo malo umorna od svega,” slagala sam.
“Znaš da uvijek možeš doći kući ako ti treba predah,” rekla je nježno.
Te riječi su mi grijale srce cijelu noć.
Nekoliko dana kasnije Ivan je došao kući ranije nego inače.
“Ana, moramo razgovarati,” rekao je ozbiljno.
Sjela sam nasuprot njega, osjećajući knedlu u grlu.
“Ne znam više kako dalje,” rekao je iskreno. “Ne želim te izgubiti, ali ne mogu živjeti u neredu i kaosu. To me uništava.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A mene uništava osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra za tebe… Možda nam treba pauza? Da oboje razmislimo što želimo od života?”
Ivan je dugo šutio pa klimnuo glavom.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle na nekoliko dana. Hodajući ulicama Zagreba po kiši osjećala sam i tugu i olakšanje istovremeno.
Sjedile smo Lejla i ja uz prozor njenog malog stana na Trešnjevci i pila sam čaj dok su kapljice klizile niz staklo.
“Zaslužuješ biti sretna, Ana,” rekla mi je tiho.
Možda prvi put nakon dugo vremena počela sam vjerovati da to nije samo prazna fraza.
Ponekad se pitam: Je li bolje ostati zbog reda ili otići zbog sebe? Koliko dugo žena treba žrtvovati svoje snove zbog tuđih očekivanja?