„Ajde, dođi po svoju kćer!” — Dan kad se sve raspadalo

„Ajde, dođi po svoju kćer! Ne mogu više s njom!”

Glas moje svekrve, Zorice, parao je tišinu subotnjeg jutra. Držala sam mobitel u ruci, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Moja kćer, Lana, imala je samo šest godina i obožavala je vikende kod bake i djeda u malom mjestu kraj Osijeka. Ali svaki put kad bi se vratila, osjećala sam se kao da gubim još jedan dio sebe.

„Što se dogodilo, Zorice?” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je drhtao.

„Ona ne sluša! Bacila je tanjur na pod jer nije htjela jesti supu! Ja ovako više ne mogu. Ako ti je stalo do nje, dođi odmah!”

Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Pogledala sam prema mužu, Ivanu, koji je sjedio za stolom i šutke listao novine. Nije ni podigao pogled. Znala sam da ga boli, ali nikad nije znao stati između mene i svoje majke.

„Ivane, možeš li ti otići po Lanu?” pitala sam tiho.

Samo je odmahnuo glavom. „Znaš kakva je mama. Najbolje da ti ideš.”

Taj osjećaj usamljenosti bio mi je poznat. Od dana kad smo se vjenčali, Zorica me gledala kao uljeza. „Naša krv nije tvoja krv”, znala bi reći kad bi mislila da ne čujem. Dolazila sam iz Sarajeva, a Ivanova porodica bila je stara slavonska loza. Nikad nisam bila dovoljno dobra — ni kao žena, ni kao majka.

Vozila sam prema njihovoj kući s knedlom u grlu. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je Zorica izgovorila prošlog Božića: „Ti si nju razmazila. Kod nas djeca znaju red.”

Kad sam stigla, Lana je sjedila na stepenicama ispred kuće, uplakanih očiju i crvenog nosa. Zorica je stajala iza nje, ruku prekriženih na prsima.

„Evo ti je. Ja više ne mogu,” rekla je hladno.

Sagnula sam se prema Lani i zagrlila je. „Što se dogodilo, dušo?”

„Baka me natjerala da jedem juhu koju ne volim… Rekla sam joj da me boli trbuh, ali nije htjela slušati…”

Zorica je odmah upala: „Laže! Samo izmišlja! Kod mene djeca ne biraju što će jesti!”

Osjetila sam kako mi raste bijes. „Zorice, Lana ima osjetljiv želudac. Liječnik nam je rekao da izbjegavamo masnu hranu.”

„Uvijek imaš neko opravdanje! Zato ti dijete i ne zna što je red!”

Pogledale smo se ravno u oči. U tom trenutku nisam bila samo snaha — bila sam majka koja brani svoje dijete.

„Možda kod vas vrijede druga pravila, ali ja ću odlučiti što je najbolje za moju kćer.”

Zorica je šutjela nekoliko sekundi, a onda samo odmahnula rukom i otišla unutra.

Vozile smo kući u tišini. Lana je zaspala na stražnjem sjedalu, a meni su misli bile u kaosu. Sjećanja su navirala — prvi put kad sam došla kod Ivanovih na ručak i kad su komentirali moj naglasak; dan kad sam rodila Lanu i Zorica rekla: „Nadam se da će imati Ivanove oči.”

Kod kuće me čekao Ivan. „Kako je prošlo?” pitao je bezvoljno.

„Kao i uvijek,” odgovorila sam kratko.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Lanu kako mirno diše i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti čvršća? Jesam li trebala više popuštati? Ili sam jednostavno pogriješila što sam vjerovala da ću ikada biti prihvaćena?

Sljedećih dana napetost u kući bila je opipljiva. Ivan i ja smo razgovarali sve manje. On bi odlazio na posao ranije nego inače, a ja bih ostajala s Lanom, pokušavajući joj objasniti zašto baka ponekad viče.

Jedne večeri Lana me pitala: „Mama, zašto baka ne voli kad se smijem?”

Zastala sam. Kako djetetu objasniti da ljubav nije uvijek jednostavna?

„Baka te voli na svoj način,” slagala sam.

Ali istina je bila da ni sama nisam znala što više osjećam prema Zorici — tugu, ljutnju ili samo umor.

Sve je kulminiralo nekoliko tjedana kasnije kad smo pozvani na obiteljski ručak povodom Ivanovog rođendana. Svi su bili tamo: Ivanova sestra Marina sa suprugom Damirom i njihovo dvoje djece, stric Stjepan koji uvijek ima nešto za prigovoriti i naravno — Zorica.

Ručak je bio napet od početka. Djeca su se igrala pod stolom, a odrasli su šutjeli ili pričali o vremenu. U jednom trenutku Zorica je prekinula tišinu:

„Jesi li ti konačno naučila kuhati sarmu kako treba?”

Svi su pogledali u mene. Osjetila sam kako mi obrazi gore.

„Radim po svom receptu,” odgovorila sam mirno.

Stjepan se nasmijao: „E pa nije ni čudo što Ivan stalno jede kod mame!”

Ivan nije rekao ništa. Samo je gledao u tanjur.

Tada mi je pukao film.

„Znate što? Dosta mi je! Godinama pokušavam biti dio ove porodice, ali uvijek sam ona druga! Lana nije razmažena — ona je dijete koje treba ljubav i razumijevanje! Ako vam to smeta, recite odmah!”

Nastao je muk. Marina me pogledala sa suosjećanjem, ali ništa nije rekla. Zorica je ustala od stola i otišla u kuhinju.

Ivan me pratio pogledom dok sam uzimala Lanu za ruku i izlazila iz kuće.

Te večeri sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. Lana je spavala, a Ivan još nije bio došao kući.

Pitala sam se: Koliko još žena prolazi kroz isto? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe?