Kad se sklad pretvorio u razdor: Moj sin, nova supruga i borba za obitelj

“Zašto uvijek njega braniš? Zar ti je on važniji od mene?” Mirjana je vikala iz kuhinje, dok sam ja pokušavao smiriti situaciju. Luka, moj sin iz prvog braka, stajao je na hodniku, spuštene glave, stisnutih šaka. Osjetio sam kako mi srce puca na pola. Nije prošlo ni godinu dana otkako sam se ponovno oženio, a već sam bio na rubu da izgubim sve što sam mislio da sam napokon pronašao.

Kad sam upoznao Mirjanu, činilo se kao da su se sve moje rane počele zacjeljivati. Ona je imala kćer, Anu, iz prvog braka, a ja Luku. Oboje smo prošli kroz razvod, oboje smo znali što znači ostati bez svega. “Bit ćemo prava mala obitelj,” govorila je Mirjana dok smo šetali Jarunom, gledajući djecu kako se igraju. “Ana će voljeti Luku kao brata. Ja ću ga voljeti kao svog sina.”

Vjerovao sam joj. Prvi mjeseci zajedničkog života bili su puni nade. Djeca su se igrala u parku, zajedno učila za školu, a Mirjana i ja kuhali večere i smijali se sitnicama. Ali onda su počele sitne nesuglasice. Ana bi se požalila da joj Luka ne da da bira crtić. Luka bi mi šapnuo da ga Mirjana grdi zbog najmanje sitnice. Isprva sam mislio da je to normalno – djeca trebaju vremena da se naviknu jedno na drugo, a odrasli da pronađu ravnotežu.

Ali s vremenom su te sitnice postale svakodnevica. Mirjana je sve češće prigovarala Luki zbog nereda u sobi ili zbog toga što nije dovoljno pažljiv prema Ani. “On nije tvoj sin!” jednom mi je rekla kad sam pokušao stati u njegovu obranu. “Nikad neće biti kao Ana!”

Te riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznao. Luka ih je čuo. Od tog dana povukao se u sebe, prestao pričati o školi, prestao tražiti moj zagrljaj prije spavanja. Počeo je provoditi više vremena kod svoje mame, a kad bi bio kod nas, bio je samo sjena dječaka kakvog sam poznavao.

Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu i gledao svjetla grada, Mirjana je izašla za mnom. “Ne mogu više ovako,” rekla je tiho. “Osjećam se kao strankinja u vlastitoj kući. Tvoj sin me ne voli, a ti uvijek biraš njegovu stranu.” Pogledao sam je i shvatio koliko smo daleko od onih šetnji po Jarunu.

“Mirjana, to je moj sin. Ne mogu ga ostaviti po strani. On nije tražio ovu situaciju. Ni Ana nije…”

“Ali ja jesam?” prekinula me. “Zar ja nisam tvoja obitelj?”

Nisam znao što reći. U meni se lomila krivnja – prema Luki jer ga nisam dovoljno zaštitio, prema Mirjani jer sam joj obećao sreću koju očito nisam mogao ispuniti.

Sutradan sam pokušao razgovarati s Lukom dok smo zajedno slagali lego kocke. “Znaš, tata te voli najviše na svijetu,” rekao sam mu tiho.

Nije me pogledao. “Znam, ali ne volim biti ovdje. Sve je drugačije. Ana me ne voli, a tvoja žena me gleda kao uljeza.” Njegove riječi bile su jednostavne, ali u njima je bila sva težina svijeta.

Pokušao sam razgovarati i s Anom. “Zašto se ne slažeš s Lukom?” pitao sam je dok smo čekali tramvaj.

Slegnula je ramenima. “On mi uzima tebe od mame i mene. Prije si više bio s nama.” Shvatio sam – svi smo gubili nešto u ovoj novoj obitelji.

Vikendi su postali najteži dio tjedna. Umjesto zajedničkih izleta na Sljeme ili odlazaka na more, svatko bi se povukao u svoju sobu ili otišao kod svojih roditelja iz prvog braka. Mirjana i ja smo sve manje razgovarali, a kad bismo i pokušali, završilo bi svađom.

Jedne subote navečer, nakon još jedne burne rasprave oko toga tko će prati suđe i tko nije pokupio igračke iz dnevnog boravka, Mirjana je spakirala Anine stvari i otišla kod svoje majke u Dubravu.

Luka me gledao velikim očima punim straha i tuge. “Tata, jesam li ja kriv?”

Zagrlio sam ga najjače što sam mogao. “Nisi ti kriv, sine. Odrasli nekad ne znaju bolje.” Ali znao sam da ni ja nisam znao bolje.

Prošli su tjedni u tišini i pokušajima pomirenja koji su svaki put završili još većim razočaranjem. Mirjana mi je slala poruke pune gorčine: “Ti si uvijek birao njega! Nikad nas!” Luka je sve češće odbijao dolaziti kod mene.

Na kraju sam ostao sam u stanu koji je trebao biti dom za četvero ljudi. Gledao sam Luku kako odlazi s bivšom ženom niz stepenice i pitao se gdje sam pogriješio.

Može li ljubav zaista spojiti ono što je život jednom razdvojio? Ili smo svi mi samo žrtve svojih prošlih rana koje nikad ne zacijele?