Raskršće u Šezdeset Trećoj: Majčina Dilema između Doma i Novog Početka
“Mama, molim te, razmisli još jednom!” Mirna je stajala nasred dnevnog boravka, oči joj crvene od suza, glas joj drhti. “Ne mogu više sama. Kalifornija nije tako strašna kao što misliš. Tamo imaš posao, imaš mene, imaš Lejlu… Sve bi bilo lakše.”
Sjedila sam na staroj fotelji, ona ista na kojoj sam dočekala toliko vijesti – dobrih i loših. Pogledala sam kroz prozor na kišni sarajevski dan, osjećajući kako mi se srce steže. Šezdeset tri godine živim ovdje. Ovdje sam sahranila roditelje, ovdje sam rodila Mirnu, ovdje sam preživjela rat i naučila voljeti život uprkos svemu. I sad, kad sam mislila da ću napokon imati mir, evo me na raskršću koje nisam tražila.
“Mirna, dijete, znaš da ne mogu samo tako otići. Ovdje imam sve – prijatelje, komšije, uspomene… Tvoj otac…”
“Tata je mrtav već deset godina!” prekinula me, glas joj je bio oštar kao nož. “A ja sam živa! Ja te trebam! Lejla te treba! Zar ti nije dosta samoće? Zar ne vidiš da ovdje više nemaš ništa osim prošlosti?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam joj mogla reći da me najviše boli to što je u pravu. Da me tišina stana guši svake noći. Da mi nedostaje zvuk dječijeg smijeha, miris svježe pečenih kiflica, čak i Mirnin vrisak kad se posvađamo oko gluposti.
Ali Kalifornija? Daleko od svega što poznajem? Tamo gdje je sunce uvijek isto, gdje ljudi pričaju nekim čudnim jezikom i gdje bih bila samo još jedna stara žena koja nikome ne treba?
“Mama, Alma je sve sredila. Njena mama ti može pomoći oko papira. Imaš posao u njenoj pekari. Znaš ti praviti pitu bolje od svih Amerikanaca zajedno!” Mirna je pokušavala biti vesela, ali vidjela sam joj očaj u očima.
Sjetila sam se Alme iz djetinjstva – uvijek nasmijana djevojčica iz komšiluka, sada već godinama u Americi. Njena mama mi je slala slike iz Los Angelesa: palme, osmijesi, more… Sve to izgleda lijepo na fotografijama, ali šta kad padne noć? Kad ostanem sama sa svojim mislima?
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Mirnine riječi: “Zar ti nije dosta samoće?”
Sutradan me nazvala sestra Jasna iz Mostara. “Čula sam šta se dešava. Znaš li ti koliko bi meni značilo da mogu otići? Ovdje nema ništa za nas stare. Ako imaš priliku – idi!”
Ali Jasna nikad nije bila vezana za dom kao ja. Ona je uvijek jurila za novim prilikama, dok sam ja gradila gnijezdo od svakog kamena koji mi je život bacio pod noge.
Narednih dana Mirna je dolazila svaki dan s novim argumentima. “Lejla te stalno spominje. Kaže da joj fali baka koja pravi najbolju štrudlu na svijetu.” Pokazivala mi je slike unuke kako se igra na američkom igralištu, okružena djecom svih boja kože.
Jedne večeri došla je s Lejlom. Djevojčica mi je skočila u zagrljaj: “Bako, hoćeš li doći kod mene? Mama kaže da imaš puno prijatelja ovdje, ali ja nemam baku tamo…”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam je stisnula uz sebe i osjetila kako mi srce puca na pola.
I dok su one otišle kući, ostala sam sjediti u mraku. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu – mirisa kestena na Baščaršiji, zvuka tramvaja ispod prozora… Sjetila sam se kako sam Mirnu učila da vozi bicikl na Vilsonovom šetalištu. Sjetila sam se i onih dana kad smo bježale u podrum dok su granate padale po gradu.
Možda bih trebala biti zahvalna što imam priliku otići negdje gdje nema rata ni straha. Ali kako ostaviti sve ovo iza sebe?
Sljedeće jutro došla je komšinica Senada s kafom i svježim somunom. “Čula sam da ideš u Ameriku? Nemoj zaboraviti na nas kad odeš!”
“Ne znam još ništa… Sve mi je to previše.”
Senada me pogledala onim svojim mudrim očima: “Znaš šta ti kažem? Gdje god da odeš, nosiš sebe sa sobom. Ako si nesretna ovdje, bit ćeš nesretna i tamo. Ali ako imaš za kim da ideš – idi!”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.
Navečer me nazvala Mirna. Glas joj je bio tih, umoran: “Mama… Ako ne možeš zbog sebe, dođi zbog mene. Ne mogu više sama. Ovdje niko nema vremena za mene ni za Lejlu. Ti si mi jedina porodica.”
Osjetila sam kako mi se srce slama. Nikad nisam željela biti teret svojoj djeci, ali sad vidim da možda mogu biti spas.
Te noći sam donijela odluku.
Sutradan sam pozvala Mirnu: “Spakovat ću stvari. Dolazim kod vas na probu – tri mjeseca pa ćemo vidjeti.” S druge strane linije čula sam plač olakšanja.
Ali dok pakujem kofere, osjećam kako svaki komad odjeće nosi sa sobom dio mene koji ostaje ovdje – u ovom stanu, u ovom gradu, među ovim ljudima.
Hoću li ikada moći nazvati Kaliforniju domom? Ili ću zauvijek biti rastrgana između prošlosti i budućnosti?
Možda vi znate odgovor: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li je ikad kasno za novi početak?