Zašto nemaš novca za mene?
“Zašto nemaš novca za mene?” Filipove riječi odzvanjaju kroz stan kao udarac šakom u prsa. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok pokušavam otvoriti stari hladnjak. Zrak miriše na kavu i na nešto izgubljeno. “Mama, svi moji prijatelji imaju nove mobitele, idu na more, a ti meni stalno govoriš da nemaš! Što si ti radila cijeli život?”
Gledam ga, visokog, mršavog, s očima koje su nekad tražile samo zagrljaj, a sada traže opravdanje. “Filipe, znaš da radim dva posla. Znaš da otkad je tvoj otac otišao, sve je na meni. Ne mogu ti dati ono što nemam.”
On prevrće očima i odlazi u svoju sobu zalupivši vratima tako jako da se staklo u vitrini zatrese. Osjećam kako mi suze naviru, ali ih gutam. Ne smijem plakati pred njim. Ne smijem pokazati slabost.
Sjedam za stol i gledam stare račune. Struja, voda, školske knjige za Saru, moju mlađu kćer. Ona je tiha, povučena, uvijek pomaže oko kuće i nikad ne traži ništa. Ponekad se pitam je li to dobro ili sam joj slomila duh prije nego što je stigla sanjati.
Telefon zvoni. Na ekranu piše: “Mama”. Moja majka iz Mostara. Zove svaki dan, pita jesmo li dobro, treba li nam što. Nikad joj ne kažem istinu. “Sve je dobro, mama. Djeca su zdrava, ja radim…” Lažem jer ne želim da brine.
Navečer sjedimo za stolom. Filip šuti, Sara gleda u tanjur. “Filip ima pravo,” kaže odjednom moj brat Dario koji je došao na večeru. “Djeca danas žele više. Ne možeš ih kriviti što žele ono što vide kod drugih.”
“A tko će im to dati? Ja? Ti?” odgovaram mu previše oštro. Dario slegne ramenima i pogleda u stranu.
Sjećam se vremena kad smo svi živjeli zajedno u malom stanu u Zagrebu. Otac je radio u tvornici, majka šivala kod kuće. Nismo imali puno, ali nismo ni tražili više. Sada se čini da je sve što radim – nedovoljno.
Filip izlazi iz sobe s jaknom na ramenu. “Idem van. Ne čekaj me.” Sara ga pogleda s tugom u očima, ali ništa ne kaže.
Kasnije te večeri sjedim sama na balkonu i gledam svjetla grada. Sjećam se kako sam sanjala o boljem životu kad sam bila mlada – o kući s vrtom, o putovanjima, o djeci koja će biti sretna i zahvalna. Umjesto toga, imam sina koji me krivi za sve što nema i kćer koja se povlači u sebe.
Sljedećih dana Filip dolazi kući kasno, često ljut ili potišten. Jedne večeri ga čekam budna.
“Filipe, možemo li razgovarati?”
On sjeda nasuprot mene, lice mu je tvrdo.
“Znam da ti nije lako,” počinjem tiho. “Ali ni meni nije. Sve što radim, radim za vas dvoje. Znam da nema puno novca, ali ima ljubavi…”
On me prekida: “Ljubav ne plaća račune! Ljubav mi ne kupuje tenisice!”
Osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Znaš li koliko sam puta išla spavati gladna samo da vi imate doručak? Znaš li koliko sam puta odbila novu jaknu jer si ti trebao knjige?”
On šuti.
“Možda nisam savršena majka, ali nikad nisam prestala pokušavati.” Suze mi klize niz lice.
Filip ustaje i odlazi bez riječi.
Sljedećih dana atmosfera u kući je ledena. Sara mi pomaže oko svega, ali vidim da pati zbog napetosti između mene i Filipa.
Jednog popodneva dolazi susjeda Amira iz Bosne na kavu.
“Ivana, djeca danas misle da im sve pripada. Mi smo odrastali s manje pa smo znali cijeniti ono što imamo,” kaže ona dok miješa šećer u kavi.
“Ali gdje smo pogriješili? Jesmo li ih previše štitili? Jesmo li im dali previše ili premalo?” pitam je očajno.
Amira sliježe ramenima: “Možda je vrijeme da ih pustimo da sami nauče vrijednost stvari.”
Te noći dugo razmišljam o svemu. O tome kako sam sanjala američki san – ne onaj iz filmova, nego onaj naš balkanski: pošten rad, obitelj na okupu, djeca koja će biti bolja od nas.
Ali stvarnost je drugačija. Djeca su odrasla okružena reklamama, društvenim mrežama i lažnim sjajem. Sve im je dostupno – osim istinske zahvalnosti.
Jednog dana Filip dolazi kući ranije nego inače.
“Mama… mogu li te nešto pitati?”
Pogledam ga iznenađeno.
“Mogu li dobiti novac za izlet sa školom? Svi idu… Ako ne idem i ja, ismijat će me.” Glas mu drhti.
Gledam ga i osjećam kako mi se srce lomi još jednom.
“Filipe… Imam samo toliko da platim režije ovaj mjesec. Ali… možda možemo nešto smisliti zajedno? Možda možeš raditi vikendom kod susjeda ili pomoći teti Mariji u trgovini?”
On šuti dugo, a onda kimne glavom.
“U redu… pokušat ću.” Prvi put nakon dugo vremena vidim tračak ponosa u njegovim očima.
Sara dolazi do mene kasnije te večeri i tiho kaže: “Mama… volim te.” Grlim je čvrsto i osjećam da možda ipak nisam sve izgubila.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što naša djeca misle da im sve pripada? Ili je svijet oko nas postao prebrz i prehladan za one koji nemaju dovoljno? Što vi mislite – gdje smo pogriješili?