Neću Ostaviti Svojeg Sina: Očeva Nepokolebljiva Ljubav
“Ante,” majčin glas reže tiho kao nož, dok rukama drži rub stola i gleda kroz mene kao da je drvo. “Ne mogu ga više gledati u ovoj kući. Ili on odlazi, ili vi obojica.” Pogledam Davida, kako čvrsto steže svoju plišanu žabu koju je skupa sa mnom izabrao na pijaci u Sarajevu. Noć već grmi kroz prozor, a mene guši miris stare kave i straha. Srce mi lupa, udari snažno kao kad je otac lupao vratima prije mnogo godina. “Mama, kako možeš tako? On je samo dijete.”
Ona nasjeđuje tišinu, dijeli je sa zidovima punim prašnjavih slika. “Samo dijete? Njegova majka ga je ostavila, Ante. Ni ti nisi bolji, vraćaš se ovamo kad god ti presuši dno novčanika. Misliš li da sam ja vreća bez dna?”
Moj odgovor guši knedla. “Janja je otišla. Davida imam jedino ja. Znaš kako je – i ti si se sama borila za mene kad je otac otišao.”
Majčine ruke drhte od ljutnje ili tuge, ne znam više. Dok je ona govorila, sjetio sam se noći kad me prvi put izbacila van zbog jedne sitne laži kada sam imao samo petnaest. I tada sam mislio da se nikada više neću vratiti, ali gle, opet stojim pred istom sudbinom. “Ti nisi ja, Ante. Ja sam znala što radim. A ti ne znaš nositi odgovornost ni za samog sebe, kamoli za dijete!”
David promoli glavicu ispod mog lakta. “Tata, hoćemo gledat crtani?”
Prigušeno se nasmiješim: “Sine, još malo. Tata samo mora s bakom nešto razgovarat.” Čim okrene leđa, osjećam kako mi suze peku oči. Ne pred Davidom, ne sada – kako mu objasniti da nam možda brzo prestaje biti dom tanjur na bakinom stolu, njegov kutak u podrumu s igračkama, njegovo dvorište puno cvijeća?
Izađem iz sobe, pred ulazna vrata. Kiša već pretvara čitav kvart u rijeku. Iz džepa mi osvane stara kovert, račun za struju dvaput vraćen iz Zagreba. U novčaniku imam taman za dvije kifle i mlijeko za sutra. Ako moram otići odavde, što onda? Nema stana, nema sigurnosti. Imao sam posao montažera elektroinstalacija u Osijeku, ali je firma propala pred par mjeseci. Prijatelji? Svi su negdje, rascijepljeni između Njemačke i Irske. „Bože, daj mi snage, barem zbog njega…“
Majka ulazi u hodnik, kosa joj je šeširić tuge. “Gdje ćeš s njim pred kišu, Ante?” Taj glas, tiši, iskreniji, zvuči kao molba. Šutim. „On nema nikoga, mama… Osim mene. Kao što ja nisam imao nikoga osim tebe. Zar stvarno želiš da ga izgubim?“
Njezino lice omekša, ali ne dovoljno. „Nisam ja kriva što si sve izgubio. I Janju… Sjećaš se kako si me molio da je primim jednom kad ste već nas dvoje izdržavali pola godine? Ona je išla, došla, ti si ostao isti.“
Njene riječi bole, jer ima istine. Ali nisam ja to birao. „Mama, život je težak za sve nas. Vidiš da dajem sve od sebe. Samo… Da ga ostavim? Ne bih mogao živjeti poslije toga – molim te.“
Ne odgovara. Kimne i vraća se unutra, ostavljajući me s tugom pod kišom i nadom na klimavim nogama.
Te večeri David i ja ležimo zagrljeni na madracu. On šapne: “Tata, je l’ se ti bojiš mraka?”
Zaustavim suzu. “Nekad, ali uvijek sam tu uz tebe.”
Sutra ujutro, majka mi gura tanjur ispod nosa. Jede se šutke. Pokreće se život na minimumu. Imam osjećaj da je svaka žlica juhe test odanosti: njoj ili Davidu. Dani prolaze, ogorčenost raste. Svake noći slušam njezine prigovore kroz zid – “ne može tako cijeli život, kad ćeš se uozbiljiti, kad ćeš mu pronaći majku, nisi sposoban…” Srećom, David je hrabar. On u igri pronalazi izlaz: „Tata, kad ću imat’ sobu samo za sebe? Vidio sam kod Mateja PlayStation!“
Pitala me jednom, kad je potpisivala račun za kruh, “A što ako se ja razbolim? Tko će nas hraniti? Ti ne možeš ni sebe nahranit’.” Samo sam šutio. U meni bijes pa tuga pa samoća. I David, zbog mene. Nosio sam prijave na biro, molio Zorana, starog poznanika iz vojske za pomoć – sve što mi nudi je noćno istovarivanje robe. Uzimam sve što mogu. Dolazim kući u tri, spavam na dva sata, vozim Davida u vrtić, kuham, perem, slušam bakine opsesivne kritike.
Jednog dana, sve puca. Saplićem se nositi vrećicu mlijeka, zaspim stojeći na vratima. Majka viče: “Dosta! Davide, idi u svoju sobu, ostani s bakom. Ante, izaći van.” Skočio mi je tlak. “Ne, mama! Neću ostaviti dijete.” Iza mene se, s poplakanim obrazima, stvore male ruke. David šapne: “Ne ostavljaj me.”
Stajali smo nasuprot, suze na oba lica. Osjetim prvi put ogoljenu hrabrost: “Ako idem, idem s njim. Nemam više što izgubiti.” Tresu mi se koljena. Ali ne dam se.
Tjedan poslije spavamo kod prijatelja u Vrapču. David je veseo, zaigran, ne zna istinu. Kad vidi, pita:“Tata, kad se vraćamo baki?” Kažem mu: “Uskoro, ali tata ti je obećao – nikad te neću ostaviti.”
Danas stanarim podstanarski, radim s Zoranom noću, čistim po školi danju. David ponekad pita za mamu, češće za baku. Uvijek odgovaram: “Tu sam. Uvijek ćemo imati jedno drugo.”
Nekad me pojede samoća, sjetim se majčine ruke na mom ramenu dok sam bio mali i pitam se: Jesam li pogriješio ili sam napokon postao otac kakvog sam i sam trebao? Vi što čitate, biste li vi riskirali sve… ili ste svoje dijete mogli ostaviti?