Odjeci kroz praznu kuću: Majčin vapaj za bliskošću

“Zašto se više ne javiš, Amra?” moj glas je slab i krhak, dok gledam u ekran mobitela na kojem piše: Zadnja aktivnost prije četiri dana. Večer pada nad Sarajevom, a kroz prozore mog stana u Hrasnom ulazi prijeteća, plava tama. Na stolu još stoji šalica kave, hladna, kraj pepeljare pretrpane opušcima. Već pola sata gledam u vrata, nadajući se da će se pojaviti bar jedno od moje troje djece. Sjećam se dana kada je Fehim umro – tada su svi plakali, svaka riječ bila je isprekidana jecajem, stajali smo zajedno, jedno uz drugo, kao obitelj. Danas, osjećam da sam ispraćena u zaborav kao i on.

Moj sin Mirza živi u Zagrebu. Prije samo tri mjeseca bio je kod mene, donio mi je kutiju keksa i novu šalicu s natpisom “Najbolja mama na svijetu”. Jutros sam pokušala nazvati, no automatska sekretarica javlja istu poruku. “Ne mogu sad pričati, javit ću se kasnije.” Ali taj kasnije nikada ne dođe. Moja najmlađa, Emina, uvijek ima izgovor: “Mama, žurim na posao, pa djeca, pa kupovina… nazvat ću te sutra.“ Prođu dani. Kuham grah samo za sebe i ostavljam tanjir viška, kao iz inata, da ne zaboravim što znači čekati nekoga.

“Hoćeš li večeras doći na kafu, Emina? Imaš li barem pola sata za mene?” pitam, dok mi srce preskače. “Mama, ozbiljno nema šanse, baš sam u frci, ali volim te, stvarno. Vidimo se za Bajram, može?” Glas joj je dalek, a riječi na brzinu izgovorene, kao da joj je teret čuti moju čežnju.

Plakala bih, ali čini mi se da su mi i suze presušile. Uzmem stari album, prstima dotičem Fehimovu sliku, onu iz 1987. kad smo na moru u Makarskoj. On mi je uvijek govorio: “Anđa, djeca će uvijek imati svoj život, ali mi nikada ne smijemo zaboraviti imati svoje radosti.” Kako da ih pronađem sada kad je oko mene samo tišina?

Susjede, Gordana i Sanela, navraćaju ponekad. Lijepo je popričati, ali nije to isto. „Ma pusti djecu, živa su i zdrava, to je najvažnije,“ tješi me Sanela, ali ja joj ne mogu objasniti koliko boli kad ti djeca postanu gosti u vlastitoj kući. Da barem jednom pokuca Mirza bez najave, da kći napiše poruku bez izgovora, bila bih spremna zaboraviti na sve prijašnje zamjerke, sitne svađe.

Kroz glavu mi se vrti večer kad smo se posljednji put svi smijali na mom balkonu. Čula se muzika s radija, Fehim je presipao rakiju iz boce u čašu i govorio: “Neka pjesma, nek’ nas bude još neko vrijeme zajedno.” Tada nismo znali koliko nam vremena ostaje. Ponekad pomislim da sam ja kriva što ih tjeram; možda sam previše zahtjevna, možda pozivam prečesto, podsjećam ih na tugu i gubitak.

Svaki put kad dođe nedjelja, kuham sarmu kao da će se pojaviti s osmijehom na vratima, donoseći hljeb i kekse. No, umjesto veselja, po stanu odjekuje zvuk isključivanja mobitela, echo praznih tanjira. Kad navečer legnem, gledam u strop i pitam se: možda treba biti zahvalan na onome što imaš, a ne oplakivati ono što nedostaje. Ali kako kad ti fali ono od čega si satkan?

Susjed Jasmin objašnjava mi kako je i njegova majka sama; žene su u Bosni nekako uvijek zadnje na listi prioriteta svoje djece. „Znaš, Anđa, više bi te cijenili da ih ponekad odgurneš od sebe. Kad znaju da si uvijek tu, misle da i ne moraš biti važna. Meni moja mati nikad nije slala poruke, pa mi fali svaki dan.” Razmišljam o tome; možda bih trebala prestati zvati, čekati da oni mene potraže. Kroz nekoliko dana zaista šutim. Nitko me ne poziva. Nitko ne pita jesam li dobro.

U petak, na rođendan, pripremila sam tortu, ukrasila stol i čekala do ponoći. Prošli su sati, zvono na vratima ni jednom nije zazvonilo. Osjećala sam kako mi se srce steže kao da nestaje sama sebe. Tek sutradan, Emina šalje poruku: “Sretan rođendan, mama, izvini, jučer nisam stigla, ljubim te.” Nije znala da sam budna do jutra, slušajući stare Fehimove kasete, pjevajući sama sebi sretan rođendan. Oprostila sam joj bez ljutnje, ali mi je duša plakala još dugo.

Jedne večeri odlučila sam otići na kurs keramike. Osjećala sam se blesavo, među mladima i ženama koje misle na vikend izlaske. Ali smijeh u prostoru bio je zarazan. Učinilo mi se na trenutke da ipak ima nade za sretan kraj, ali čim ugledam prazne stanove kad se vratim, nada splasne. Želite li znati koliko je teško biti nečija majka i osjećati se kao stranac u životima svoje djece? Ponekad mi se čini da, što ih više volim i žudim za njima, to me više guraju u stranu. Možda je to prirodan slijed stvari: ali zašto nas nitko nije naučio kako hladnoća prazne kuće može zaboljeti više od ičega?

Možda će netko od vas razumjeti moju tihu borbu. Kažu: kad djeca odu, trebaš im pustiti da rastu. Ali ja vas pitam, zar jedna poruka, jedan poziv, jedno kucanje na vrata, nije vrijedno barem truda? Ako čitate ovo, recite mi – koliko treba majka moliti za ljubav od onih koje je rodila?