Stan iz snova ili noćna mora: Kako me kćer spasila od prevare
“Mama, nemoj! Ne sviđa mi se ova teta!” Mia je povukla moju ruku tako snažno da sam skoro ispustila torbu s dokumentima. Stajale smo na stubištu neugledne zgrade u Novom Zagrebu, ispred vrata iza kojih se, navodno, nalazio naš budući dom. Srce mi je lupalo kao ludo – ne od uzbuđenja, već od straha da ću propustiti priliku koju sam čekala godinama.
“Mia, molim te, ponašaj se pristojno. Ovo je važno za nas,” šapnula sam kroz zube, pokušavajući prikriti nervozu pred ženom koja nas je dočekala s usiljenim osmijehom. Zvala se Sanja. Imala je kratku crnu kosu i pogled koji mi nije ulijevao povjerenje, ali nisam imala luksuz biranja. Nakon što nas je Dario ostavio zbog druge žene i otišao u Njemačku, ostale smo same. Godinama sam radila dva posla – danju u knjižari, noću čistila urede – samo da skupim dovoljno za kaparu.
Sanja nas je provela kroz stan. Zidovi su bili svježe okrečeni, ali miris vlage nije se mogao sakriti. “Vidite, gospođo Ivanković, sve je novo. Kuhinja, kupaonica… Čak sam i prozore zamijenila prošle godine,” pričala je Sanja dok je otvarala ormare i pokazivala lažno veselje. Mia je šutjela, stisnuta uz mene, pogledom fiksirana na pod.
“Mama, ne sviđa mi se ovdje,” prošaptala je kad smo ostale same u sobi. “Ova teta laže.”
“Mia, ne možeš to znati. Znaš koliko nam ovo treba.”
Ali Mia nije odustajala. Kad smo izašle iz stana, počela je plakati na stubištu. “Zašto uvijek moraš vjerovati svakome? Tata je isto tako otišao jer si vjerovala da će se promijeniti!”
Te riječi su me presjekle. Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko ogolio pred cijelim svijetom.
Sanja je izašla za nama. “Gospođo Ivanković, ako želite stan, moram znati odmah. Imam još dvoje zainteresiranih. Ako danas uplatite kaparu – 10 tisuća eura – stan je vaš.”
Pogledala sam Miju. Suze su joj tekle niz lice. “Mama, molim te…”
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Lejla iz Sarajeva.
“Jesi li sigurna u tu ženu? Znaš koliko ima prevara sad po oglasima. Provjeri sve papire!”
Sanja je postajala nestrpljiva. “Gospođo, nemam cijeli dan!”
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje dok sam vadila novac iz torbe. U tom trenu Mia mi je istrgnula mobitel iz ruke i potrčala niz stepenice.
“Mia! Vraćaj se odmah!”
Sanja me gledala s prijezirom. “Djeca danas… Ma znate što? Ako niste ozbiljni…”
Spustila sam se za Mijom i našla je kako sjedi na klupi ispred zgrade, grli koljena i jeca.
“Zašto me ne slušaš? Zašto uvijek misliš da znaš bolje?” pitala me kroz suze.
Sjele smo zajedno na klupu. Pogledala sam novac u ruci i prvi put osjetila sumnju. Sjetila sam se svih priča koje sam čula na poslu – o ženama koje su ostale bez svega jer su vjerovale pogrešnim ljudima.
Vratile smo se gore i zatražila sam od Sanje da mi pokaže vlasnički list i osobnu iskaznicu. Počela se izvlačiti: “Zaboravila sam papire doma… Ali vjerujte mi na riječ!”
Tada sam znala – Mia je bila u pravu.
“Žao mi je, ali neću uzeti stan,” rekla sam tiho.
Sanja je odmah promijenila ton: “Znate li vi koliko ljudi čeka ovakav stan? Nikad nećete naći bolje!”
Povukla sam Miju za ruku i otišle smo bez riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Miju kako mirno diše i shvatila koliko često ignoriram njezinu intuiciju jer mislim da ja znam bolje. Sutradan sam otišla u policiju i prijavila Sanju – pokazalo se da nije ni vlasnica stana.
Dva mjeseca kasnije pronašle smo mali stan u Dubravi preko poznanika iz knjižare. Nije bio savršen, ali bio je naš – bez laži i straha.
Ponekad se pitam: koliko puta odrasli pogriješe jer ne slušaju djecu? Možda bismo svi trebali češće poslušati one najmanje među nama.