Nekada sam bila osmijeh svakog društva, danas me nema tko nazvati za rođendan

„Kad ćeš opet doći, Ivana? Fališ nam ovdje, znaš ti to?“ Glas tete Mire kroz telefon bio je topao, ali kroz njega sam osjećala i ono neizgovoreno — nedostaješ, a ništa više nije kao prije. Gledala sam kroz prozor malenog iznajmljenog stana u provinciji, dok su rijetki prolaznici žurili kroz sivilo prosinačkog jutra. Danas je moj rođendan. Zaboravljeni datum, poput starih omotnica koje skupljaju prašinu na tavanu. Mokre mi oči, ali ne dopuštam suzu — naučila sam skrivati slabost još onda kad sam bila djevojčica.

Prije nekoliko godina, moj život je bio drugačiji. Okružena prijateljima, uvijek sam znala gdje se skupljaju svi i bio je dovoljan samo jedan poziv: „Ivana, dolaziš li večeras kod Sandre?“ Ili: „Bez tebe tulum nema smisla!“. Ali stvari su se promijenile — Sandra se preselila u Njemačku, Filip ima troje djece i poruke šalje samo povremeno kad mu žena zaboravi napuniti mobitel. Anđela i ja nismo se posvađale, ali su naše šutnje sve dulje, razgovora sve manje.

Zamišljam ponekad njihov život, njihovu svakodnevnicu, trokutastih sendviča i igranja s djecom. Ja, Ivana, ostala sam ovdje, zaglavljena u atmosferi srednjeg grada u Bosni, gdje sve podsjeća na jučerašnje, ali ništa nije isto. Roditelji su se razveli još kad sam imala devet godina, tada mi je i prvi put bilo jasno da svatko ima neku tugu. Mama živi u Mostaru, tata u Osijeku, ali s oboje sam izgubila povezanost. „Ivana, moraš biti jaka“, uvijek su govorili, ali tko je mene pitao kako biti dijete rastrgnuto između dvije kuće, između dva prazna ručka i osjećaja da nisi ni tamo ni ovdje?

Na poslu je tišina isto tako gusta kao magla vani. Sjedi Miro, službenik u administraciji, i škrto me pogleda preko papira. Nitko ne zna da je danas moj rođendan, jer ja to ne kažem. Možda podsjetnik na Facebooku nešto znači, ali tko još gleda profile ljudi iz škole? „Jesi li dobro, Ivana?“ pita me Marina iz knjigovodstva, više reda radi nego zato što je stvarno briga. Klimam glavom. Jesam li dobro? Baš i ne.

Sjećam se one zime kad smo svi zajedno pjevali karaoke u Sandrinom podrumu, kad su svjetla bila prigušena, a ja se smijala toliko da sam ostala bez glasa. Tada sam se osjećala voljeno, pripadno, kao da imam mjesto u ovom svijetu. Gdje su nestali ti trenuci? Zar su nestali sa završetkom srednje škole, odlaskom u inozemstvo, razvodom mojih roditelja?

Popodne idem do trgovine. Uzimam malu čokoladnu tortu, čisto da obilježim nešto. Na blagajni stoji stara susjeda Adila. „Jao, Ivana, kako si mi porasla… I dalje sama tu? Gdje su tvoji?“ Samo klimnem i pobjegnem pogledom — ne volim ova pitanja, jer odgovori bole. Hodam kući s torbom u ruci, osjećajući težinu svega što više nemam.

Mobitel mi se oglasi. Poruka od mame: „Sretan rođendan, dijete moje! Čuvaj se!“. Tata je poslao GIF balona — hladno, odmaknuto. Pokušavam odgovoriti, ali riječi ostaju na vrhovima prstiju, ne mogu van. Nema više čestitki iz ljubavi, samo iz dužnosti.

Na radiju svira stara pjesma Crvene jabuke i sjetim se bake koja bi uvijek zvala prva. Nje nema već dvije godine, ali osjećam da me samo ona razumjela. Na stolu slažem tanjirić i nož, palim malu svijeću na torti i šapćem: „Sretan rođendan, Ivana.“

Tog dana nisam nikoga nazvala, nitko nije došao. Prijatelji su daleko, obitelj razdvojena, a moj život — granica između jučer i sutra, ispunjen prazninom koju prekriva lažni osmijeh na poslu i usiljena sreća u porukama. Noću gledam iz prozora svjetla drugih stanova, zamišljajući tuđe razgovore, tuđe smijehove. Ponekad pomislim kako bi bilo lakše da sam otišla, da sam krenula nekamo, među druge, ali nešto me uvijek ovdje vraća. Osjećaj da sve ovo ima smisla, makar ga još nisam pronašla.

Zar smo svi ovdje tako rascjepkani, nepovezani i tihi? Zar je to sudbina nas provincijalaca, da sanjamo o velikim stvarima za stolom punim tišine? Nadam se da nisam sama.

Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj tišini, u ovim rečenicama koje šaljem u noć, s iskrom nade da sljedeći rođendan neću poželjeti samo – da mi netko kaže: “Ivana, fališ nam.” I pitam vas: jesam li jedina, ili ima još netko kome su prijateljstva pukla, a obitelj postala hladan broj na ekranu?